Uloga križevačkog vladike Julija Drohobeckog u slučaju župe Ricmanje kod Trsta

Uloga križevačkog vladike Julija Drohobeckog u slučaju župe Ricmanje kod Trsta

Uloga križevačkog vladike Julija Drohobeckog u slučaju župe Ricmanje kod Trsta

Ponekad se u crkvenoj javnosti može čuti izraz “Ricmanjski slučaj” kao sinonim za organizirani prelazak katolika rimskog obreda u bizantski. Što se zapravo događalo u toliko spominjanim Ricmanjima kod Trsta na prelasku iz 19. u 20. stoljeće i kakve to veze ima sa hrvatskom grkokatoličkom Križevačkom eparhijom? Naselje Ricmanje i Log kod Trsta naseljeni su od davnina slovenskim rimokatoličkim stanovništvom. Već od 1786. godine stanovnici ovih naselja tražili su od nadležnog tršćanskog biskupa samostalnu župu. Međutim tršćanski biskupi nikako nisu pristajali na osnivanje nove župe u Ricmanju što je u narodu tijekom vremena podiglo tenzije i nezadovoljstvo. Ipak kako bi donekle ublažili nezadovoljstvo naroda tršćanski biskup osnovao je samostalnu kapelaniju za Ricmanje i Log. Međutim u Ricmanjima nije bio problem samo oko formiranja župe. Još je veću tenziju podizalo pitanje bogoslužja na narodnom jeziku. U Ricmanjima se  još od 1483. godine čuvao glagoljaški misal te je tu očuvana tradicija staroslavenskog bogoslužja. Tijekom 19. stoljeća tršćanski su biskupi narodu na sve moguće načine branili koristiti staroslavenski jezik u bogoslužju. Do velikog preokreta dolazi 1900. godine kada u Ricmanje za kapelana dolazi mladi svećenik Anton Požar inače doktor crkvenog i civilnog prava. Svećenik dr. Požar pokušava urazumiti tršćanskog biskupa da bez daljnjih tenzija osnuje samostalnu župu u Ricmanjima i da vjernicima dopusti bogoslužje na narodnom jeziku. Međutim biskup ne želi slušati svog svećenika i nastavlja provoditi svoju samovolju dovodeći situaciju u Ricmanjima do usijanja. O ozbiljnoj situaciji u Ricmanjima raspravljalo se u to vrijeme i u Vatikanu. Narod i svećenik Požar ogorčeni zbog nerazumijevanja vlastitog biskupa za pastoralna pitanja u takvoj užarenoj situaciji traže prijam u grkokatoličku Križevačku eparhiju kojoj je u to vrijeme na čelu vladika Julije Drohobecki. Prilikom zahtjeva za prijam u Križevačku eparhiju Ricmanjci su izjavili kako će ukoliko ne budu primljeni u grkokatoličku biskupiju priječi u pravoslavlje. Te prijetnje nisu bile nimalo neozbiljne jer su već vođeni razgovori o prelasku sa dalmatinskim pravoslavnim episkopom. Vidjevši da je situacija veoma ozbiljna i da je moguć prelazak vjernika Ricmanja i okolice u pravoslavlje tadašnji tršćanski biskup Anton Šterak složio se da ricmanjskom kapelanijom u duhovnim stvarima upravlja  križevački grkokatolički vladika. Ricmanjci ni pod koju cijenu nisu htjeli prihvatiti tršćanskog biskupa Štereka, pa ni pod cijenu otpada od Katoličke crkve. U tom smislu Sveta Stolica dala je križevačkom vladici privremenu jurisdikciju u duhovnim stvarima nad vjernicima kapelanije Ricmanje. Tako se dogodila pravna situacija da jednom rimokatoličkom kapelanijom u Tršćanskoj biskupji upravlja grkokatolički vladika iz Križevaca. Dakako to je vrijeme Austrougarske u kojoj su se i Križevačka eparhija i Tršćanska biskupija nalazile u istoj državi. Križevački biskup Julije Drohobecki pokušao je pomiriti župnika dr. Požara¸i narod sa jedne  i tršćanskog biskupa Šteraka sa druge strane pa je u tom smislu doputovao u Trst kako bi zajedno posjetili Ricmanje u kojima je u međuvremenu uvedeno staroslavensko bogoslužje. No kada je vladika Drohobecki stigao u Trst biskup Štarek je naglo preminuo. Godine 1902. na mjesto tršćanskog biskupa dolazi Andrej Nagl koji pokušava silom riješiti Ricmansko pitanje. On poziva oružnike, smjenjuje župnika Požara i imenuje novog kapelana na njegovo mjesto. Međutim tim činom biskup Nagl izazvao je još goru pobunu u narodu te je zbog sigurnosne situacije morala biti zatvorena čak i mjesna crkva. Zbog mogućeg sukoba naroda i biskupovih poslanika u cijelu situaciju umiješao se i car Franjo Josip, a i Sveta Stolica tražila je nova rješenja za zaoštrenu situaciju. Tršćanskog biskupa Nagla u njegovim nasilnim akcijama podržavao je i ljubljanski nadbiskup Anton Jeglič koji će kasnije biti u onoj famoznoj Komisiji koja je davala mišljenje o biskupu Drohobeckom vezano za određena materijalna pitanja u Križevačkoj eparhiji, a zapravo je to bio paravan za smjenu Drohobeckog i dovođenje nesretnog vladike Njaradija na tron križevačkih biskupa. U slučaju Ricmanji zapravo se skrivala borba nacionalno svjesnih Slovenaca (ali i Hrvata) u tršćanskoj regiji i talijanaša koji su pokušali slomiti svaki otpor talijanizaciji na tom području. U tome im je najveća prepreka bio svećenik dr. Anton Požar koji je uživao podršku tršćanskog dnevnika Edinost koji je izlazio na slovenskom jeziku. Tršćanski biskup Nagl zato se posebno okomio na svećenika Požara i na časopis Edinost te je izdao i posebnu okružnicu u kojoj zabranjuje časopis Edinost a dr. Požara suspendira. Međutim kako je Ricmanjsko pitanje imalo i nacionalna obilježja u cijelu situaciju umiješali su se i nacionalno osviješteni Hrvati koji su stali na stranu Slovenaca, glagoljice i dr. Požara. Hrvatsku javnost počelo se redovito izvještavati preko časopisa Hrvatska riječ o situaciji u Ricmanjima i napadima na glagoljaštvo. Borba naroda i župnika Ricmanja s nerazumnim tršćanskim biskupom trajala je cijelo jedno desetljeće a svoj je epilog dobila 1910. godine. Nakon duge i mučne borbe s mjesnim biskupom Sveta Stolica konačno je uvažila zahtjeve vjernika i dr. Požara i Ricmanje su 1910. godine postali samostalna župa s pravom služenja sv. Misa na staroslavenskom jeziku. U cijelom Ricmanjskom slučaju uloga križevačkog vladike Julija Drohobeckog bila je iznimna. On je razboritim djelovanjem djelujući u suglasju sa Svetom Stolicom uspio sačuvati Ricmanje u krilu Katoličke crkve. Najvažniji akter cijelog Ricmanjskog slučaja zaslužni župnik i crkveni pravnik dr. Anton Požar, kojeg u očuvanju narodnog jezika u liturgiji nisu slomile niti biskupske suspenizje, preminuo je kao umirovljeni župnik u Koprivi gdje je i sahranjen. U narodu mu je do danas ostao spomen i sjećaju ga se kao borca za narodni jezik u bogoslužju.