ŽUMBERAČKA POVIJEST

POD UPRAVOM AKVILEJSKE PATRIJARŠIJE

Žumberak je prvotno bio uključen u Zagrebačku biskupiju (1094.), ali je kasnije pripao bavarskim grofovima Andeks i ušao u kranjsku marku (12. st.). Posjede u Žumberku dobili su bavarski i koruški velikaši, koji su ih dalje rado dijelili crkvenim redovima: cistercitima (iz Kostanjevice) i kartuzijancima ( iz Pleterja). Budući da su njihova sjedišta bila izvan Hrvatske, kasnije su otkazali poslušnost zagrebačkom biskupu. Kada je Bartold Andeks postao akvilejski patrijarh i Žumberak je u crkvenom pogledu potpao pod Akvileju (1218.). Zagrebačkoj je biskupiji ostao samo južni pojas oko Kostanjevca do Ruda Pribićkih, podijeljen u kostanjevačko i oštrčko vlastelinstvo. Upravno su pripadali podgorskoj, pa od oko 1350. Zagrebačkoj župi (županiji). Zagrebački je biskup pred papom vodio stoljetne parnice radi dokazivanja prava na Žumberak. Kao jedan od dokumenata važnih u sporu, gorički arhiđakon Ivan sastavio je 1334. Popis župa Zagrebačke biskupije, koji je jedan od vrlo važnih dokumenata za povijest srednjovjekovlja. Unatoč stalnim pokušajima da im papinski sud vrati izgubljena područja, čak i naredbi kralja Ferdinanda III. Iz 1647. da se vrati Žumberak, ipak je Žumberak sve do 18. stoljeća ostao pod akvilejskom patrijaršijom.

AUSTRIJSKI CAR NASELJAVA ŽUMBERAK USKOCIMA

Velike promjene Žumberak doživljava u napadima Osmanlija tijekom 15. i prvih godina 16. stoljeća. Važnost Žumberka kao obrambenog područja za Kranjsku bila je iznimna pa ga je u 16. stoljeću vojvoda, a kasnije kralj i car Ferdinand otkupio od crkvenih redova i organizirao u državne posjede. U stalnim napadima područje Žumberka bilo je opustošeno pa su već u rujnu 1530. godine austrijske vlasti počele naseljavati na ovo područje stanovništvo vično ratovanju. Pod vodstvom narodnih vojvoda i svećenika oko sredine rujna 1530. godine doseljeni su prvi Uskoci na područje Žumberka u naselje Pećno. Prvih pedeset doseljenih obitelji predvodili su glamočki vojvoda Vladislav Stipković i pop Joanikije. U narednih devet godina (do 1539.) doseljeno je iz Bosne, Hercegovine i Dalmacije u Žumberak nekoliko tisuća Uskoka.

ŽUMBERAČKI USKOCI BRANE ZAGREB I SISAK

Car Ferdinand osnovao je 1540. Žumberačku kapetaniju sa sjedištem u novopodignutom gradu Žumberku (kod Žamarija), a na čelu su se smjenjivali najistaknutiji vojskovođe u protuosmanskim ratovima. Veliki žumberački kapetani bili su: Petar Erdody (1584. – 1597.), Nikola Gregorjanec (1601. – 1609.), Petar Zrinski (1647. – 1659.), Juraj Frankopan Tržački (1659. – 1661.) i drugi.
Nakon preuređenja Vojne granice 1578. Žumberak je postao dijelom Slunjske kapetanije i podvrgnut je Karlovačkom generalatu, čime je prekinuta veza sa vojnom upravom u Grazu.

Doseljenjem Uskoka 1530. nije riješeno sigurnosno pitanje samo za Žumberak, već je tim činom zadan posljednji udarac Osmanlijama čija su daljnja prodiranja prema Zapadu zaustavljena ponajviše zahvaljujući snažnoj obrani koju su provodili Žumberački uskoci. Kolika je snaga Žumberačkih uskoka pokazalo se na djelu 1545. godine kada je Zagrebu uništenjem zaprijetio turski vojskovođa Ulam beg iz požeškog sanđaka. Zagreb je ostao bez svoje obrane jer su čete bana Nikole Zrinskog i generala Jurja Wildensteina poražene kod Zlatara i Konjšćine. U teškoj situaciji zagrebački gradski sudac Josip Bogdan 1545. žurno upućuje pismo u Žumberak sa molbom Uskocima da dođu obraniti grad. Na poziv gradskog suca Uskoci sa spuštaju sa svojih gora te okolo Zagreba postavljaju svoju obranu. Ubrzo dolazi do sukoba s turcima u kojem Uskoci odnose pobjedu, donoseći na taj način građanima Zagreba mir i slobodu. Najznačajnija je ipak povijesna uloga Žumberačkih uskoka u obrani Siska 22. lipnja 1593. U toj bitci koja je odlučivala o daljnjoj sudbini Hrvatske i ovog dijela Europe najvažniju ulogu odigrali su Uskoci koji su zauzeli most te preokrenuli tim činom ne samo ishod bitke nego i smjer daljnje hrvatske povijesti. Koliko je težak zadatak stavljen na Uskoke u toj presudnoj bitci govori podatak da je od petsto Uskoka čak njih četrdeset stradalo u izvršenju zadatka. Uskoci su kao vješti ratnici uobičajeno iz bitaka izlazili sa minimalnim ljudskim žrtvama na svojoj strani. Povijesni izvori bilježe da je Žumberčane kod Siska predvodio knez Radul Daja Vuković, sin starog vojvode Jovana.

DALJNJI RAZVOJ ŽUMBERAKA

Žumberak je 1746. podijeljen u dvije kumpanije: Oštrčku (sa sjedištem u Kostanjevcu) i Žumberačku (sa sjedištem u Siječevcu, a kasnije u Kalju). Uz graničare (Uskoke) na državnoj zemlji, postojala su još neko vrijeme i manja vlastelinstva u Kostanjevcu, Sošicama, Oštrcu i Kupčini. Do 1787. i njih je otkupila vojna uprava pa je gotovo cijeli Žumberak postao vojnim područjem. Kratko postojanje Ilirskih provincija, u koje je ušao i Žumberak, nije ostavilo većeg traga (1809. – 1813.). Osebujna je vojna uprava trajala i dalje, a Žumberčani su i drugo stoljeće nakon osmanskih ratova za habsburške vladare prolazili razna bojišta diljem Europe. Tek na velike pritiske, Austrija je pristala na razvojačenje Vojne krajine. Žumberak je ušao u područja koja su bila prva prevedena u civilnu upravu (1871.), Međutim, radi vlasničkih sporova s Kranjskom, uključen je u Zagrebačku županiju tek 1881. Odmah je ustrojen kotar sa sjedištem u Kostanjevcu. Sošice i Kalje postali su općinska središta, a 1893. izgrađena je cesta od Stojdrage do Kostanjevca.
Ukinućem vojne službe za muškarce krajem 19. stoljeća već se osjetilo gospodarsko propadanje žumberačkog područja. Za svoje mogućnosti prenapučeni Žumberak, postao je krajem 19. stoljeća jedno od područja s najjačim iseljavanjem u Ameriku. Iseljavanje je nastavljeno i kroz cijelo 20. stoljeće pa nekad gusto naseljena brda postaju prazna.
U Kraljevinu SHS Žumberak je ušao 1925. godine u novu upravnu jedinicu, Zagrebačku oblast, uvođenjem banovina 1929. u Savsku banovinu, a od 1939. u Banovinu Hrvatsku. U tim upravnim promjenama izgubio je 1931. općinu Radatovići ( sa 2011 stanovnika), koja je priključena Dravskoj banovini. Nakon II. Svjetskog rata Radatovići su vraćeni hrvatskoj matici. U poslijeratnom periodu nepotrebno su ukinute žumberačke općine u Kalju, Sošicama i Radatovićima. Tim potezom ubrzao se proces iseljavanja mlađeg stanovništva u gradove i urbana naselja što se sustavno i programski provodilo i u drugim dijelovima Hrvatske. U periodu od tridesetak godina (od 1960. do 1990.), prema procjeni demografa sa područja Žumberka iselilo se oko tisuću obitelji, primarno iz ekonomskih razloga. Dolaskom Hrvatske države ostvarene su davne želje Žumberčana da se o vlastitoj sudbini opet odlučuje u samom Žumberku, a u tom smislu u demokratskom sustavu osnovana je i Općina Žumberak sa sjedištem u Kostanjevcu.