Znamenitosti svete zemlje

Jerusalem

Armenska četvrt

Armenska četvrt nalazi se u južnom dijelu zidina Jeruzalema na planini Sion. Četvrt zauzima jednu šestinu čitavog teritorija Starog grada (približno 150 tisuća kvadratnih km) i započinje na 200 m ispod Jaffanskih vrata. Uđe li se na Jaffanska vrata, zaokrene desno i prošeće oko utvrde (Citadele) koja je opasana jarkom, stupit ćete na cestu Armenskog patrijarhata. Prođete li ispod prvog luka nalijevo vidjeti ćete niski portal s natpisom ‘Armenski samostan sv. Jakova’ na armenskom, arapskom i latinskom pismu. Iznad natpisa, uklesana je u kamenom luku na arapskom pismu odluka mamelučkog sultana Jagmaga prema kojoj on 1473. godine oslobađa samostan sv. Jakova od plaćanja poreza i zapovijeda svojim podanicima da ne tlače Armence. Ovaj relativno skromni portal predstavlja glavni ulaz u samostan sv. Jakova i zapravo u čitavu Armensku četvrt koju nastanjuju uglavnom Armenci. Simeon Lehatsi, jedan hodočasnik iz 17. stoljeća, opisuje na sljedeći način ovaj samostan:
‘Samostan sv. Jakova ima 365 soba načinjenih u kamenu i vapnencu. Pokraj katedrale, nalaze se tamo još dvije manje crkve – jedna posvećena sv. Torosu i druga Svetim Arkanđelima. Samostan ima dvije prostrane konjušnice, od kojih je svaka dostatna za tisuću konja, tri polja zasađena tikvama i mlinove koje pokreću konji. Radni prostori i rezidencija glavnog opata (abota) su veliki i prostrani, te uključuju kuhinje, pekare i jedan podrum. Redovničke prostorije nalaze se u dvokatnim građevinama. Samostan ima četrdeset izvora vode i opasan je visokim i debelim kamenim zidinama s velikim željeznim dverima, nalik na gradska vrata, iznad kojih se nadvisuje trokatna patrijarhova palača. Sve su ulice imenovane. Zamjetna je stroga disciplina kako unutar crkve tako i van nje, a 15 redovnika svaki dan bez iznimke održava mise u tim crkvama, u čemu im pomažu i dva arhimandrita i tri biskupa. U samostanu postoji glavni vratar koji bdije nad ulazom tijekom dana i zaključava dveri noću te ključeve predaje glavnom opatu (paronteru)…’
U današnje vrijeme, samostan, sa svih strana opasan visokim kamenim zidinama i s njegovim predivnim crkvama, građevinama, vrtovima i trgovima, tvori jedan grad unutar grada. Ovaj omanji srednjovjekovni gradić, sa svojim knjižnicama, tiskarama, muzejom, školom i sjemeništem, nije samo centar za 12 tisuća Armenaca koji žive u Izraelu i Jordanu, nego je i važno duhovno središte za 8 milijuna Armenaca, koliko ih živi u svijetu.

Samostan sv. Jakova

Ulazeći u samostan, prolazite kroz vrata od kovanog željeza koja vratar noću zaključava, čime zatvara ulaz u čitavu četvrt. Odavde se ulazi u nadsvođen kameni prolaz, kroz koji su stoljećima prolazile tisuće hodočasnika na putu u samostan. To je i razlog što je kameni pod pod vašim nogama ulašten poput ogledala. Na lijevoj strani prolaza što vodi prema središnjem trgu u četvrti, nalazi se arkada s pogledom na trolučni portal Armenske katedrale sv. Jakova – jednu od najljepših katedrala u čitavoj Svetoj zemlji. Ona se nalazi na ruševinama zgrada u kojima je sv. Jakov Mlađi, brat našeg Gospodina, predsjedao vijećem apostola u 49. godini A.D. Katedrala sv. Jakova je ponovno izgrađena između 1142. i 1165. g. Tijekom vladavine Gregorija Trećeg Pahlavunija, Katolikosa svih Armenaca, nakon što su križari osvojili Jeruzalem. Kovane rešetke čipkastog uzorka odvajaju predvorje (nartkes) katedrale od pravokutnog dvorišta koje sa tri strane okružuju zgrade opasane kamenom. Zidovi su zgrada okruženi drevnim kačkarima (armenski klesani kameni križevi) koji su pronađeni na lokaciji samostana prilikom arheoloških iskapanja. Najstariji od tih kačkara datira iz 1151. godine. Tri velike slike u predvorju crkve predstavljaju:
1. Posljednji sud (iznad glavnog ulaza)
2. Apostole sv. Jakova Starijeg, brata sv. Ivana Evanđelista, i sv. Jakova Mlađeg (slijeva, iznad drugih vrata koja vode u katedralu) i
3. Obitelj sv. Gregorijana Iluminatora i obitelj Katolikosa Gregorija Trećeg Pahlavunija
Na desno i na lijevo iznad glavnih vrata katedrale sv. Jakova nalaze se također slike Krista, te sv. Tadeja i Bartolomeja. S obje strane glavnih vrata nalaze se oltari u zidovima namijenjeni za molitve i obrede u čast sv. Jurja (na lijevo) i sv. Nikole (na desno). Spominje se kako je 1186. godine Saladin, nakon što je zauzeo Jeruzalem, na osam godina zapečatio ulaz u katedralu, te je bratstvo sv. Jakova ova dva oltara koristilo za molitve i obrede. Ovo se opet zbilo u razdoblju 1656. –1659. kada su Turci po zauzeću Jeruzalema od Armenaca konfiscirali ključeve katedrale i predali ih Grcima. Na desno od glavnog ulaza u katedralu, ispod slike, nalaze se drveni i željezni gongovi, koje su u samostanu koristili kada je katedrala bila zapečaćena i koji se i danas tradicionalno koriste za označavanje početka obreda.
Kada ulazite u katedralu kroz glavni ulaz, spazit ćete ukrase u svoj njihovoj neobičnoj ljepoti i uzvišenosti. Sasvim je razvidno kako je ovo mjesto Kuća Gospodnja. Oblik i tlocrt ove zadivljujuće crkve tipičan je za drevne armenske crkve. Površina katedrale zauzima 350 četvornih metara. Njena 18 m visoka kupola počiva na četiri elegantna šiljasta luka, koje opet podržavaju četiri četvrtasta stupa. Pažnju odmah privlači glavni oltar koji se nalazi na izdignutom postolju u dnu istočnog dijela crkve. U središtu oltara je svijetlo lice Blažene Djevice s malenim Isusom u rukama. Na lijevo od Djevice vidimo sv. Jakova Mlađeg, a na desno sv. Ivana Krstitelja, koji na svojim prsima drži glavu sv. Jakova Starijeg. Kačkal (križ s postoljem) glavnog oltara, koji uokviruje sve ove prizore, načinjen je od plemenitog drveta i u potpunosti je prekriven pozlaćenim, filigranski izrađenim rezbarijama. Njegovu izradu naručio je 1713. godine tadašnji jeruzalemski patrijarh Gregorij Lanconosac i nalikuje trostrukom trijumfalnom luku ukrašenom sa tri izrezbarene kupole. Slike sv. Petra i Pavla mogu se zapaziti u dvije male niše u glavnom oltaru. Glavni je oltar uzdignut jedan metar iznad poda kupole. Podij na kojem počiva oltar sprijeda je izrađen u bijelom mramoru u koji su uklesane kitice cvijeća. Cvijeće je obojano i ostavlja dojam vrta u cvatnji.
Na lijevo od glavnog ulaza nalazi se oltar Blažene Djevice, a na desno je oltar sv. Ivana Krstitelja. Ovi se oltari svaki sa svoje strane spajaju s glavnim oltarom što daje sliku nadrealne ljepote. Dva mala jednostavna balkona iznad oltara Blažene Djevice i oltara sv. Ivana Krstitelja naznačuju položaj kapelice sv. Petra i Pavla. Do njih se može doći uspevši se stepenicama na desno od oltara Blažene Djevice. Po 25 stepenica dolazi se do kapelice sv. Pavla, koja je sva ukrašena pločicama i ima jedan omanji oltar. S balkona kapelice pruža se prekrasan pogled na predivne dekoracije glavne crkve. Daljnjih 12 stepenica vodi od ove kapelice, preko glavnog oltara do kapelice sv. Petra, koja se nalazi neposredno iznad oltara sv. Ivana Krstitelja. Da bi se opet došlo u centralni prostor katedrale potrebno je vratiti se istim opisanim putem.
Odmah na desno od oltara, a ispred podija nalaze se dva trona. Prvi je tron Patrijarha, koji ono koristi svaki put kad nazoči obredu. Drugi, koji je nadsvođen visokom kupolom, poznat je kao tron sv. Jakova Mlađeg i izrezbaren je u plemenitom drvu, te ukrašen inkrustracijama biserja. Podno njega, ispred oltara, mala polukružna rešetkasta ogradica a čipkastim uzorkom, označava lokaciju prvotnog groba sv. Jakova Mlađeg, prvog jeruzalemskog biskupa. Danas se njegov grob nalazi ispod glavnog oltara. Uljne lampice neprestano gore unutar trona sv. Jakova Mlađeg. Pod ispod trona ukrašen je plemenitim mramorom. Općenito, nikom nije dopušteno da se koristi ovim tronom, no, jednom godišnje, prilikom blagdana sv. Jakova Mlađeg, za vrijeme jutarnje mise, Patrijarh sjedi na ovome tronu, a on se također koristi i prilikom ustoličavanja novog patrijarha. Samostanski podaci govore da je tron izrađen, ili bolje rečeno – izrezbaren, 1680. godine za vladavine Patrijarha Egzhijazara Aintaptsija i da je obnovljen 1812. godine, tijekom vladavine Patrijarha Theodorosa Vanetsija,
Više od 130 umjetničkih djela prekriva zidove i stupove u dva reda protežući se od pojasa plavih i bijelih pločica do početka šiljastih nadsvodnih lukova. Ona prikazuju čitavu galeriju likova iz Starog i Novog zavjeta, kao i iz povijesti Armenske apostolske crkve, jedne od najstarijih kršćanskih crkava u Svetoj zemlji. Poznato je kako su zidovi iza slika jednom bili dekorirani starim freskama koje su prikazivale iste prizore. Jedna od fresaka, koja prikazuje Gospoda i apostole Jakova i Ivana, sinove Zebedejeve, još uvijek ukrašava dio sjevernog zida, koji arheolozi smatraju najstarijim dijelom katedrale, budući da građevni materijali pronađeni ovdje, datiraju iz prvog stoljeća A.D. Ukoliko prođete uzduž ovoga zida od zapada na istok (od smjera glavnog ulaza u pravcu oltara) spazit ćete sljedeće svete lokacije.
Na zapadnom dijelu sjevernog zida je kapelica sv. Makarijusa, jeruzalemskog patrijarha, koji je 326. pokazao pastvi Sv. Križ što ga je pronašla kraljica Helena, kako bi ga ljudi mogli vidjeti i štovati. Kapelica ima jedan oltar u kojem se nalazi grob sv. Makarijusa s komemorativnom pločom postavljenom 1751. godine. Kapelica se koristi za ispovijedi vjernika.
Dalje uzduž sjevernog zida, u smjeru oltara, nekoliko metara iznad kapelice sv. Makarijusa, vide se vrata koja vode u kapelicu sv. Mine, koja ima dva oltara posvećena mučenicima što umriješe za vjeru. Prvi oltar je posvećen sv. Mini iz Aleksandrije, koji je umro 310. godine, a drugi je posvećen vojnom zapovjedniku sv. Sargisu, koji je umro 362. godine. U ovoj se kapelici također čuva skoro 80 štapova jeruzalemskih biskupa i arhimandrita. Kapelica je otvorena samo na blagdane ova dva sveca i u nekim drugim specijalnim prigodama. Odmah do kapelice je samostanska riznica u kojoj se čuvaju svete relikvije, poput komadića Sv. Križa i relikvije sv. Gregorija Iluminatora. U riznici su također pohranjeni neki jedinstveni manuskripti Evanđelja, ukrašeni od strane čuvenih armenskih minijaturista, te neke nacionalne relikvije poput štapa kralja Hethuma Prvog, te vrijedan porculan i odjeća. Mnoge od ovih predmeta samostanu su darovali vjernici tijekom vladavine Parontera (17. stoljeće) i Lanconosca (18. stoljeća). Vrata u riznicu uvijek su zaključana. Prema samostanskim pravilima jedino stariji crkveni čuvar, u nazočnosti još troje članova sinoda, ima pravo otvoriti ulaz u riznicu. On pri tom mora u poseban registar zabilježiti svaki predmet koji je iz riznice uzet u svrhu korištenja u obredima. Najsvečanije prilike u kojima se koriste sveti predmeti iz riznice su dani pred Božić i na drugi dan po Uskrsu.
Krećući se dalje uzduž sjevernog zida u smjeru oltara dolazimo do grobne arkade apostola sv. Jakova Velikoga, brata sv. Ivana Evanđelista. Njena su vrata i kupola bogato ukrašeni bisernim ilustracijama. Kamen podno oltara ima manju udubinu koja naznačava lokaciju gdje je Blažena Djevica sahranila glavu sv. apostola Jakova, nakon što je bio dekapitiran 44. godine A.D. po nalogu kralja Heroda Agripe I, vladara Galileje, Judeje i Samarije. Šest uljnih lampi neprestano gori i osvjetljava ovo sveto mjesto, te se praktično svake subote ovdje ranim jutrom održavaju mise, izuzev u posebne blagdanske dane drugih svetaca, kada se obredi održavaju na njihovim oltarima.
Sljedeća vrata uzduž sjevernog zida nalaze se odmah nakon freske koja prikazuje Gospodina sa sinovima Zebedejevim. Time smo došli do kapele sv. Stjepana, prvog od sedam đakona koje su apostoli postavili da ne bi brinuli o siromašnima. Stjepan je bio nasmrt kamenovan po nalogu Senhedrina, židovskog visokog suda, u prvom stoljeću A.D. (Djela apostolska 7:54-59). Iznad vrata nalaze se jedan elegantni balkon s intarzijama i s čije se govornice čitaju životi svetaca ili objašnjavaju relevantni blagdani prije večernje mise. Kapela sv. Stjepana se sada koristi kao sakristija i ima tri oltara koji se nalaze uz istočni zid. Prvi je oltar posvećen sv. Kiuregu (Ćirilu) Jeruzalemskom koji je krstio preobraćenike na dan prikazanja Križa iznad Jeruzalema 351. g. A.D.. Odmah do oltara je vrijedna relikvija: mramorna krstionica u kojoj je sv. Kiureg krstio ljude. Drugi je oltar posvećen sv. Stjepanu, a sveti se sakrament čuva u jednoj kutiji koja se nalazi u monstranci. Treći je oltar posvećen sv. Gregoriju Iluminatoru, koji je preobratio armenskog kralja Trdata Trećeg i njegov narod na kršćanstvo 301. godine. Na jedinom stupu oltara može se vidjeti veriga iz željeznog lanca patrijarha Gregorija Lanconosca, koji se zavjetovao da lanac neće skinuti sve dok ne otkupi sve samostanske dugove. On je nekoliko godina u lancima putovao po armenskim krajevima prikupljajući novac da bi na kraju otkupio dugove i spasio samostan. Ova kapela također čuva rukopis Evanđelja poznat pod nazivom ‘Evanđelje mora’. Priča se da se patrijarh Hovakim Kanakertsi kao arhimandrit bacio u more kraj Jaffe za ovim manuskriptom koji je pao u vodu. Ovaj je manuskript načinjen 1332. g. u mjestu Sis, a korice od pozlaćenog srebra od posebne su umjetničke ljepote i napravljene su 1334. godine. Ovaj je primjerak Evanđelja predan na čuvanje samostanu sv. Jakova 1599. godine.
Kapela Ečmijadzinova proteže se čitavom dužinom južnog krila katedrale i osobito je interesantna hodočasnicima. Sve do sredine 17. stoljeća ovaj dio katedrale bio je otvoreno predvorje, da bi 1663. godine patrijarh Egiazar Aintaptsi proglasio Jeruzalem Katolikatom (mjesto u kojem Katolikos ima sjedište) neovisnim od onog u Ciliciji i od sv. Ečimijadzina u Armeniji, a 1666. godine čak je blagoslovio muron (sveto ulje – priprema se iz 40 različitih vrsta cvjetova i različitih aromatičnih tvari i ulja; u armenskoj crkvi muron blagoslivljaju svakih sedam godina Katolikos svih Armenaca i katolikosi Cilicije) u novootvorenoj kapeli Ečimijadzina. Sasvim je vjerojatno da su visoka dvostruka vrata kapele Ečimijadzina, koja su uokvirena s dva para polustupova i ukrašena pločicama i slikom Blažene Djevice, u 16. stoljeću bila glavni ulaz u katedralu sv. Jakova. Izrezbaren i pozlaćen križ s postoljem naručio je 1733. godine patrijarh Gregori Lonconosac, kao i sam oltar za kapelu Ečimijadzina u 1742. godini. 1726. godine drugi mali oltar izgrađen je pri južnom zidu crkve. Riječ je o oltaru sv. Sinaja u kojem se nalaze tri kamena dopremljena iz rijeke Jordan, s planine Tabor i s planine Sinaj, budući da je za većinu hodočasnika bilo presloženo da sami pohode ta sveta mjesta. U središtu oltara kapelice Ečimijadzina nalazi se prikaz krštenja armenskog kralja Trdata III koji je napravio Gregori Iluminator.
Među pločicama koje ukrašavaju zidove crkve, od kojih neke na prvi pogled nisu osobito impresivne, izdvajaju se prekrasni i delikatni primjerci malih pločica iz 18. stoljeća na kojima su prikazane epizode iz života Kristova, Blažene Djevice, sv. Ivana Krstitelja, sv. Stjepana, sv. Gevorka i sv. Izaije. Čitav sjeverni zid kapele Ečimijadzina također privlači pažnju jer je ukrašen brojnim slikama. Nekadašnji ulaz u crkvu, koji je obično zatvoren, nalazi se na zapadnom zidu. Na lijevo od njega nalazi se stepenište; šesnaest stepenica vodi vas na gornji kat koji je izgrađen 1835. godine. Gornji kat ima dva oltara: jedan je posvećen samom Kristu; drugi Posljednjoj večeri. S gornjeg kata trideset stepenica vodi u kapelu Svetog Nshana (Svetog Znaka). Riječ je o jednoj malenoj kapelici čiji je pod izrađen od vrijednog mramora. U prošlim vremenima dio Svetog Križa je bio ovdje čuvan. Pročelje kapelice okrenuto je katedrali i ima pozlaćen balkon. Iz kapele Svetog Nshana može se izaći u otvoreno dvorište u kojem se nalazi kapela Svetih apostola sa svojim slikama patrijarha Gregorija Lanconosca i njegovog učitelja Vardana Bagišetsija. Odmah do kapele Sv. apostola nalazi se kapela Uzašašća. Kako bi nastavili s razgledanjem samostana, sada je potrebno vratiti se do kapele sv. Jakova, prolazeći kroz kapelu Ečimijadzinovu.

Crkva sv. Torosa

Ovu predivnu crkvu navodno je dao izgraditi kralj Hetum Prvi iz Ciličke Armenije (1226.-1270.) u spomen na svog sina Torosa koji je poginuo u bitci s Egipćanima 1266. godine. Neki se pak drže da je crkvu dao izgraditi Leo, drugi sin Hetuma Prvog u spomen na svog brata Torosa.
Po svom obliku i tlocrtu crkve sv. Torosa tipičan je primjer srednjovjekovne armenske bazilike. No, s obzirom na njene elegantne ukrase, ona uvelike podsjeća na katedralu sv. Jakova. Stepenice desno od oltara vode do kapele sv. Makeriosa odakle se može prići kapeli sv. Ivana Krstitelja, koja se trenutačno koristi kao sakristija. Šesnaest staklenih vitrina poredanih uzduž zidova bazilike čuva neprocjenjivo nacionalno bogatstvo: 4000 drevnih rukopisa. Dio je to ‘draguljne krune’ armenske kulture, koji je prošlostoljetni pjesnik Egishe Charents sažeo na sljedeći način:
‘Riječi drevnih, a ipak neuništvih knjiga, koje su posvetila stoljeća, nalaze se uz mene…’
Ove predivne, rukom ispisane knjige, sačinjene su u više od 13. stoljeća armenske pisarske tradicije koja je bila njegovana pri svim ‘vardapetaransima’ – tj. armenskom srednjovjekovnim sveučilištima.
Vardapeteransi su postojali u Aniju, Ganzasaru, Tatevu, Sanainu, Haghbathu, Nor-Getiku, Glatsoru i Nareku, kao i pri armenskim samostanima u Ciliciji, te u Siriji, Maloj Aziji, Mezopotamiji i Perziji. Samo jedan manji dio tamo stvorenih rukopisa uspjelo se sačuvati sve do današnjih dana. Oni koji su nam još uvijek dostupni, preživjeli su padove gradova i zapljenu, požare, zbjegove i stoljeća propadanja da bi poput božanskih ptica iz svojih samostanskih gnijezda doletjeli u naše moderne gradove. U njima očuvan vječni plamen ljudske misli prenosio je svjetlost kroz mrakove vremena sve do Mesrob Mashtos Matenadarana (knjižnica drevnih knjiga i rukopisa) u Erevanu, Francuske nacionalne knjižnice u Parizu, Matenadarana na otoku svetog Lazara u Veneciji, knjižnica u Beču i Madrasu, Aleppu i Bejrutu, Washingtonu i Los Angelesu, Londonu i Dublinu. U okviru ove veličanstvene zbirke, jedno od najvećih i posebno vrijednih mjesta pripada upravo armenskim rukopisima iz crkve sv. Tome u samostanu sv. Jakova u Jeruzalemu.
Brojni primjeri Biblije i Evanđelja, rijetki drevni rukopisi i prijevodi, knjige religioznih, povijesnih ili literarnih tema koje čine dio ove kolekcije ne sadrže samo neprocjenjive znanstvene i povijesne podatke nego ujedno predstavljaju i jedinstvena umjetnička djela. Svako od ovih djela stvoreno je vještinom velikog broja talentiranih zanatlija i stručnjaka: kaligrafera, minijaturista, knjigoveža, draguljara, proizvođača pergamenta, papira i pigmenta. Armenski je narod uvijek prilazio ovim knjigama s posebnom pažnjom i ljubavlju. Svaka od tih knjiga čuvana je i predavana iz generacije u generaciju poput vrijedne relikvije ili talismana, pri čemu su se na njih referirali kao na ‘neprocjenjivo bogatstvo’, ‘izvor mudrosti’, ‘okrjepu duše’. Za vojnih prepada i invazija, ove su knjige skrivali, odnosili sa sobom u izgnanstvo, ili otkupljivali poput robova ukoliko bi pale u ruke neprijatelja.
Bogata zbirka rukopisa u samostanu sv. Jakova uključuje djela od 10. do 18. stoljeća i to iz armenskih provincija, kao i rukopise koje su načinili armenski zanatlije u Ciliciji, na Krimu, Novoj Julfi, Konstantinopolju i drugdje. Većinu ovih rukopisa samostanu sv. Jakova predavali su armenski hodočasnici za svog posjeta Jeruzalemu. Najstariji primjerak u zbirci je jedna stranica iz Evanđelja po Marku koja datira iz 10. i početka 11. stoljeća. Također se kao važan dio zbirke ističe i evanđelje Kristovo, koje je sačinjeno po zahtjevu kralja Gagika od Karsa vjerojatno 1603. godine kada je pod pritiskom Bizanta kralj bio prisiljen napustiti svoj tron i s obitelji se preseliti u Tsamendovsku tvrđu u istočnoj Ciliciji. U zbirci se također nalazi Erznkavska Biblija, jedno od najboljih djela armenskog minijaturisra iz 13. stoljeća. Napravili su pisari Mkhithar, Jakob i Moses u razdoblju između 1269. i 1270. u gradu Ernzku na Eufratu, a za nadbiskupa Sargisa. U potpunosti ilustrirana Biblija velika je rijetkost u djelima armenskih literarnih minijaturista. Sudbina ovog predivnog rukopisa također je čudnovata: više od sedam stotina godina čuvana je i pažena na takav način da je i danas nevjerojatno meka, a boje njenog pergamenta sačuvale su originalnu svježinu. U njoj se nalazi 35 predivnih minijatura na teme iz Starog Zavjeta, kao i izuzetni, predivno kolorirani portreti četiri evanđelista koje je načinio jedinstveni majstor (pretpostavlja se Mkhithar). Sve su minijature toliko svježe da se čini kao da su svega nekoliko puta otvarana tijekom svih ovih sedam stoljeća. Ovu je bibliju samostanu sv. Jakova darovao 1626. godine jedan hodočasnik iz Vana.
Zbirka također sadrži dva djela eminentnog armenskog minijaturista Torosa Taronatsija koji je uglavnom djelovao na Glatsor sveučilištu u prvim godinama 14. stoljeća. Ovi su rukopisi poznati po svojim bogatim ornamentiranjima i jarkoj paleti boja koja se temelji na kontrastu između plave i crvene boje. Toros Taronatsi nije bio samo talentiran slikar nego i ugledan učenjak, te priznat pjesnik. Za njega je njegov suvremenik Mkhithar Erzinkatsi rekao: ‘On je prepun mudrosti, te ima veliko literarno i umjetničko iskustvo.’
Također vrijedi spomenuti nekoliko djela Sargisa Pidzaka, koji je živio i radio u nekoliko gradova i samostana u armenskom kraljevstvu u Ciliciji: Sisu, Drazarku i Skveru. Međutim, dobro su ga poznavali i i izvan Cilicije, a posebice u Velikoj i Maloj Armeniji. Mnoge su osobe naručivale radove od Pidzaka, uključivši kralja Lea IV od Cilicijske Armenije, kraljicu Maiun i katolikosa Hakoba.
Središnje mjesto u zbirci samostana Sv. Jakova zauzimaju četiri predivna primjerka armenskog minijaturnog slikarstva iz 13. stoljeća od Torosa Roslina. Sačuvano je samo sedam rukopisa čiji je autor ovaj poznati umjetnik. Ovih sedam rukopisa koje je potpisao Roslin načinjena su u razdoblju 1256.-1268., tijekom vladavine Hethuma I. i predstavljaju vrhunac cilicijskog minijaturnog slikarstva. Iz ovih memorijalnih zapisa (ishatakaransa) saznajemo o djelima patrijarha i kraljeva, o ratovima i invazijama. Na djelima su registrirani datumi i mjesta gdje su sačinjena. Većina njih napravljena je u Hromkli, rezidenciji katolikosa Konstantina I. (1221.-1267.), koja je bila nesavladiva utvrda na istočnoj granici Cilicije, katolikos Konstantin I., duhovni vođa Armenskog kraljevstva u Ciliciji, zabilježen je u armenskoj povijesti kao prosvijećen talentiran patron. Roslin ga spominje kao zaštitnika umjetnosti i literature. Katolikos je uspio u Hromkli okupiti sve najtalentiranije mlade ljude u zemlji. Ovdje je poučavao i Hovhannes Erzinkatsi, najistaknutiji armenski pjesnik i mislilac. Skriptorija (pisarska radionica) u Hromkli bila je radno mjesto tako talentiranih umjetnika i umjetničkih obrtnika kao što su Kirakos i Hovhannes. Toros Roslin se pobrinuo da ostane zabilježeno kako su njih dvojica i katolikos Konstantin I. bili njegovi učitelji. Kaže on: ‘Oni su ohrabrivali svoje đake, među kojima sam bio i ja, bezvrijedan pisar i slikar Toros, neka poštuju svete spise koji razveseljavaju i daju utjehu ljudskoj duši. Nisu oni podučavali samo tajne boja, već i poštovanje prema plemenitosti i vrlini. Voljeli su najpoštenije i iskrene, a preferirali su najtalentiranije. Neka njihovi napori ne budu uzaludni i neka svatko koji je pod njima učio, nadalje stvara ljepote…’
Nije to hir sudbine da je upravo u Hromkli umjetnost armenske literarne minijature dosegla svoj vrhunac. Ova su dostignuća najbolje predstavljena u Roslinovih šest evanđelja i u njegovoj knjizi pravila, obreda i ceremonija koja je nazvana ‘Mashtots’ u čast njenog sastavljača katolikosa Mashota Eghivardetsija, koji je živio u 9. stoljeću. S vremenom, ova su umjetnička remek-djela postala poznata po imenima u kojima su bila čuvana. Tako je evanđelje iz 1256. poznato kao Zeitun evanđelje (danas u Mesrob Mashtots Matenadaranu); evanđelje iz 1260., 1262., 1265. i Mashtos iz 1266. godine poznata su kao Jeruzalemski rukopisi budući da su bili čuvani pri Jeruzalemskom patrijarhatu; drugo evanđelje iz 1262. zove se Baltimorsko evanđelje jer ga se čuva u galeriji Walters u Baltimoru (SAD); evanđelje iz 1268. još je također poznato kao Jeruzalemsko evanđelje iako ga se sad čuva u Erevanu. Ovo je evanđelje dar Bratstva sv. Jakova katolikosu svih Armenaca Vazgenu I. prilikom njegova hodočašća u Jeruzalem 1975. godine.
Osim zbirke drevnih armenskih rukopisa, samostan sv. Jakova u Jeruzalemu također raspolaže i knjižnicom koja se nalazi u jugozapadnom dijelu armenske četvrti.

Knjižnica Calouste Gulbenkian

Ova svijetla dvokatna knjižnica izgrađena je u razdoblju 1929.-1932. pomoću donacija obitelji Gulbenkian, te otud dolazi i njezin naziv, a što je sve zabilježeno na mramornoj posvetnoj ploči na ulazu u objekt. Knjižnica trenutačno ima skoro 100 000 knjiga i više od 350 periodičnih časopisa na armenskom i drugim jezicima. Kad je riječ o periodici, od posebnog je interesa časopis ‘Sion’ koji publicira Bratstvo sv. Jakova, a prvi je broj izašao još 1866. godine. Časopis se tiska u tiskari u armenskoj četvrti, koja je izgrađena 1833. godine i bila je prva tiskara uopće u Jeruzalemu.

Muzej

Odmah do Gulbenikan knjižnice nalazi se dvokatna zgrada armenskog muzeja Helene i Edwarda Mardigiana u kojoj je smještena obimnija i zanimljiva zbirka predmeta doniranih Patrijarhatu u različita vremena i od različitih crkava. Opsežna muzejska izložba hodočasnicima pruža dobar uvod u armensku umjetnost kroz stoljeća. Nijedno drugo društvo ili bratstvo u Jeruzalemu nema muzeja ovakvog kalibra, te stoga ne bi trebalo propustiti priliku posjetiti ga.

Teološko sjemenište Alexa i Marie Manoogian

Spuštajući se po širokom kamenom stubištu od muzeja u smjeru samostana Svetih Arkanđela, na desnoj srani se zapaža prelijepa zgrada u obliku križa s kupolom. Izgrađena je 1857. godine. Neposredno uz nju su sportski tereni. Sve do 1972. godine ova je zgrada udomljavala teološko sjemenište Bratstvo sv. Jakova, koje se kasnije preselilo u novi kompleks na Cesti armenskog Patrijarhata. Novi je kompleks izgrađen u razdoblju 1972.-1975. uz pomoć darovnice Alexa i Marie Manoogian, te sadrži prodavaonice, prostorije za dnevni boravak sjemeništaraca, đakona i učiteljskog osoblja, koncertnu dvoranu i refektorij (zajedničku blagovaonicu). Pedeset mladića iz raznih zemalja danas pohađa ovo zemljište. Potpuni studijski ciklus traje 10 godina, od kojih učenici studiraju na sjemeništu šest godina, nakon čega četiri godine pohađaju Viši teološki koledž. Osim upućenosti u teologiju, sjemeništarci moraju imati temeljito znanje engleskog, arapskog, hebrejskog, starogrčkog i staroarmenskog jezika. Na sjemeništu se poučavaju i predmeti iz brojnih sekularnih disciplina poput prirodnih znanosti, povijesti, pjevanja i teorije muzike.
Odluči li sjemeništarac da je po završetku obrazovanja pozvan na službu Bogu, tada biva primljen u Bratstvo sv. Jakova. U protivnom, on može nastaviti svoju karijeru u sekularnom području.

Škola svetih prevoditelja

Nešto dalje, na lijevo, nalazi se trokatna zgrada škole Svetih prevoditelja Biblije, Sahak Parteva i Mesrob Mashotsa. Memorijalna pločica na vratima potvrđuje da je škola podignuta 1929. u čast patrijarha Egisha Duriana novcem koji je donirala skupina Armenaca iz Konstantinopolja. U ovoj se zgradi sada nalazi vrtić, mala škola i jedna srednja škola. Izvođači i još neke organizacije omladinaca ovdje također imaju svoja predstavništva.

Konvent Svetih Arkanđela

Ovaj konvent nalazi se na lokaciji kuće Annasove (Anine), Visokog svećenika Judeje, kojem je Krist prvo doveden na ispitivanje nakon što je uhićen. Sv. Ivan, apostol i evanđelist, ovako opisuje taj događaj: ‘A četa, zapovjednik i stražari židovski uhvate Isusa i svežu te ga odvedu najprije k Ani;… Veliki svećenik zapita Isusa o njegovim učenicima i njegovoj nauci. Isus mu odgovori, ‘Ja sam uvijek učio u sinagogi i u hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam rekao tajno. Zašto mene pitaš. Pitaj one koji su čuli što sam im govorio! Oni znaju što sam ja govorio.’ Kad to reče, jedan od prisutnih stražara udari Isusa po obrazu i reče: ‘Tako odgovaraš velikom svećeniku?’ (Iv 18:12-13, 19-22)
Prema tradiciji, kada je stražar udario Isusa, serafimi prekriše svoje lice krilima, tako su bila preneražena ta uzvišena bića činjenicom da je u obraz udaren Sin Božji. U 12. stoljeću, katolikos Nerses Shnorholi, zapisa u jednoj od svojih religioznih himni (Sharakani): ‘Stražar Ga udari u obraz, a Serafini se zakriliše brzinom svjetlosti.’
Ništa nije ostalo od Annasove kuće, no na njenom mjestu, armenski sljedbenici Isusa sagradiše konvent u čast nebeskih moći i posvetiše ga imenom Svetih Arkanđela. Crkva konventa, koja je rekonstruirana u 13. stoljeću, ima neobično prostran narteks. Na istočnom kraju narteksa, naći ćete Sveti oltar mučeništva, a na južnom krstionicu. Dvostruka kovana vrata čipkastog uzorka vode iz narteksa u malu pravokutnu baziliku koja je podijeljena stupovima. Osvjetljavaju je kandelabri i uljane lampe, te je stoga dosta moguće osjetiti svu moguću magičnu ljepotu crkvenih ukrasa koje su stvorili članovi Bratstva sv. Jakova.
Crkva ima tri oltara. Središnji je posvećen Blaženoj Djevici, a druga dva Svetim arkanđelima Mihaelu i Gabrijelu. Na sjevernom zidu nalazi se mala kapela koja je ukrašena mramornim reljefima. Ovo sveto mjesto, poznato kao Prvi zatvor, jer je Spasitelj ovdje boravio tijekom ispitivanja kod Annasa, osvijetljeno je svjetlošću uljnih lampica što neprestano gore u donjem dijelu oltara.
Sve od davnine pa do danas konvent Svetih Arkanđela u vlasništvu je Armenaca. Zapisi koji se čuvaju u crkvi svjedoče da je konvent dala sagraditi na mjestu Annasove kuće u prvom stolječu kraljica Heghina, žena armenskog kralja Abgara. Prema Mosesu Horenatsiju, povjesničaru iz 5. stoljeća, armenski kralj Abgar koji je vladao u gradu Edessi (Urha, Urfa), bio je jedan od prvih ljudi koji je povjerovao kako je Isus Sin Božji, bez da ga je ikad prije vidio, te je pisao Isusu pozivajući ga da dođe u Edessu gdje neće biti progonjen. Nakon što je Gospodin uzašao, apostol Tadej odnio je evanđelje Abgaru u Edessu. Moses Horenatski piše kako je, po Abgarovoj smrti, njegova žena Heghina, ‘blažena po svojoj vjeri kao i njen muž’, krenula u Jeruzalem u kojem je u to vrijeme vladala strašna glad, jer je zemlja bila na rubu propasti. Kraljica Heghina, mudra i pobožna žena, ‘potroši sve svoje bogatstvo na kupnju ogromnih količina egipatskog žita i da ga siromašnima, kako svjedoči Flavije’ (Josip Flavije 37.-100. A.D.).
U 11. stoljeću, za djelovanja armenskog filozofa i pisca Grigora Magistrosa Pahlavunija (990.-1058.), verzija događaja kako ih je prikazao Moses Hprenatsi u 5. stoljeću, doživjela je neočekivanu potvrdu. Prvi armenski prijevod nekog drevnog sirijskog rukopisa napravljen je u gradu Sisu i čini se da je to upravo bio dokument na kojem je Moses Horenatski temeljio svoj prikaz događaja. Evo što piše u tom rukopisu: ‘Pobožna i milosrdna, velika kraljica Heghina, žena našeg kralja Abgara, koji je također vladao nad Sirijcima, napustila je slavu i blagodati života na svojoj zemlji i zaputila se prema Jeruzalemu početkom svibnja 42. godine A.D. U to vrijeme u Jeruzalemu i okolici harala je strašna glad, te je kraljica potrošila sve svoje bogatstvo kupujući hranu u Egiptu, na Cipru i drugdje, te je uspijevala nahraniti sve one koji bi joj prišli, uključujući i Židove i neznabošce… Umrla je u 7. godini svog boravka u Jeruzalemu i pokopana je 9. rujna ispred jeruzalemskih vrata’ (biskup Mkyrtich Agavnuni: ‘Legende o svetim mjestima u Svetoj zemlji’, Jeruzalem 1936.).
Godine boravka kraljice Heghine u Jeruzalemu bile su doista svete godine u životu ove jedinstvene i pobožne žene. Jedan stari sirijski rukopis kaže kako je u to vrijeme, sredinom 1. stoljeća A.D., kraljica Heghina podigla prve kršćanske crkve i kapele u Svetoj zemlji. ‘Prva je velika kamena kapela u obliku piramide podignuta na mjestu Kristove grobnice, a onda i jedna manja kapela na Maslinskoj gori na mjestu gdje su ostali tragovi Njegovih stopala. Onda je podigla kameni zid oko mjesta Svetog rođenja Isusova u Betlehemu. Nadalje, naložila je podizanje svoda iznad groba apostola Jakova, sina Zebedejeva.’ Na taj način podignuti su prvi kršćanski konventi u Svetoj zemlji, među njima i samostan sv. Jakova i konvent Svetih Arkanđela. Tijekom naredne dvije tisuće godina ovi su vjerski konventi bili ponovno izgrađivani i rekonstruirani više puta, a u tome su im uvijek pomagali armenski kraljevi i prinčevi.
1268. godine kralj Leo III od Cilicije izgradio je jedan od zidova u konventu Svetih Arkanđela, te je u tome ostavio zapis. Arapi ovaj konvent nazivaju Der-Al-Zaitun – Maslinski samostan – u čast maslinova drva za koje je Spasitelj bio privezan prije nego ga je Annas ispitivao. Izdanke iz ovog drveta u konventu i danas pažljivo njeguju i pobožno na njih paze. Svake godine na večer Velikog četvrtka, naročito pobožni armenski hodočasnici dolaze moliti ispod ovog drveta u crkvi Svetih Arkanđela, pri čemu čitaju Sveta Evanđelja, pjevaju i sudjeluju u procesijama s križem. Nekoliko metara od svetog maslinovog drveta nalazi se jedan kamen ugrađen u zid crkve Svetih Arkanđela koji pri vrhu ima jedan urez koji nalikuje ljudskim ustima. Pretpostavlja se da je ovo Kamen Hosane, jedan od blaženih kamenova koji su povikali u trenutku kada je Isus u slavi ulazio u Jeruzalem.
‘A narod što je išao i pred njim i za njim klicaše: Hosana Sinu Davodovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana na nebu!’ (Mt. 21:9)
‘Tada mu rekoše neki farizeji što su bili među narodom. Učitelju, zabrani to svojim učenicima! On odgovori: Kažem vam, ako oni ušute, kamenje će vikati!’ (Lk 19:39.40).
Kamen Hosane, poput maslinovog drveta, predmet je štovanja.

Samostan Presvetog Stvoritelja

‘Tada ga Ana još posla svezana velikom svećeniku Kaifi’ (Iv. 18:24).
Iz konventa Svetih Arkanđela može se proći kroz uski prolaz i dvostruka vrata armenske četvrti i izaći kod visokih gradskih bedema koji okružuju Jeruzalem. Ove su zidine izgrađene između 1536. i 1541. godine tijekom vladavine otomanskog sultana Sulejmana, a na temeljima starih gradskih zidina iz doba rimskog cara Hadrijana. Ukoliko se spuštate uz gradske zidine, doći ćete do masivnog četvrtastog kamenog tornja koji natkriljuje jedan od postojećih sedam ulaza u stari grad – riječ je o Sionskim vratima. Kad prođete kroz njegove impresivne lukove naći ćete se izvan gradskih zidina Samostana Presvetog Spasitelja – jednog od najznačajnijih i najstarijih svetih mjesta Armenske apostolske crkve u Svetoj Zemlji. Samostan Presvetog Spasitelja izgrađen je na lokaciji kuće velikog svećenika Kaife, na mjestu gdje je Petar zanijekao Gospodina i gdje je Isus bio ponižavan i gdje je proveo noć Velikog četvrtka (Mt. 26:57-68).
Kršćani svih nacionalnosti dolaze pobožno i u vjeri posjetiti mramorni oltar ovog samostana. Oltar prikazuje mučenog Spasitelja, privezanog za stup, te u daljini pijetla kao simbol Petrovog poricanja. Oltar je okružen arkadama u kojima su grobnice armenskih patrijarha iz Jeruzalema. Mala kapelica koja se nalazi odmah do oltara, u koju istodobno može ući samo dvoje ljudi, je sveto mjesto poznato kao Druga Isusova tamnica, gdje je Spasitelj po drugi put bio zatvoren prije njegova raspinjanja. Dio kamena koji je zatvarao ulaz u grobnicu raspetog Isusa nalazi se ispod oltara. Sačuvani su i ostaci kuće visokog svećenika Kaife. Iznad njih se nalazi nedovršena lađa nove armenske katedrale Spasitelja. U četvrtom stoljeću među ostacima Kaifine kuće pronađen je stup za koji su sluge velikog svećenika privezali uhićenog Isusa. Kada je perzijski kralj Chosroes II 614. godine A.D. zauzeo i spalio Jeruzalem, njegova je vojska opljačkala ovaj samostan. Stup u Kaifinoj kući za koji je bio privezan Isus, srušen je i razbijen u komadiće. Danas se može vidjeti jedan fragment ovog stupa u donjem dijelu oltara crkve Presvetog Spasitelja.
Od pamtivijeka je Samostan Presvetog Spasitelja u posjedu Armenaca. I danas u podu samostana možete vidjeti ostatke armenskih mozaika iz 4. stoljeća. Samostan okružuju vrtovi cedra i čempresa, a u dubini vrta se nalazi armensko nacionalno groblje.
Njemačka crkva Uzašašća Blažene Djevice izdiže se iznad južnog zida samostana. Središnje mjesto ove crkve je njena kripta u koju se dolazi spiralnim stepenicama, te za koju se pretpostavlja da se nalazi upravo na mjestu gdje se zbilo uzašašće Blažene Djevice. U središtu kripte u znak sjećanja na ovaj događaj nalazi se skulptura koja prikazuje Djevicu na odru. Pretpostavlja se kako se na ovom mjestu nalazila kuća apostola sv. Ivana Evanđelista. Nakon Isusova raspeća Djevica je došla živjeti u njegovu kuću i odavde je prešla u vječni život.
Pretpostavljena lokacija kuće sv. Ivana Evanđeliste štuje se od prvih stoljeća kršćanstva, a u 1100. godini križari su na ovom mjestu izgradili katedralu Uzašašća. Razorili su je muslimani 1219. godine. 1898. godine njemački car Wilhelm II otkupio je ovaj prostor, te je 1910. izgrađena na tom mjestu ogromna crkva kakvu ju i danas vidimo.
U blizini, na planini Sionu, nalazi se još jedna važna točka hodočašća – Sionska soba u kojoj je Spasitelj večerao sa svojim učenicima uoči Njegove posljednje pashe. Sva evanđelja opisuju večeru u ozračju najveće ljubavi između Isusa i njegovih učenika (Mt. 26, Mk. 22, Iv. 13). Za Posljednje večere Isus uvodi Euharistiju ili Svetu pričest, kao znak Gospodine ljubavi prema čovjeku. Pred Posljednju večeru Isus je svojim učenicima oprao noge dajući im na taj način primjer bratske poniznosti: ‘Novu vam zapovijed dajem. Ljubite jedni drugoga; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga’ (Iv. 13:34).
Prostorija sama u kojoj se to zbilo nije očuvana, ali je u 4. stoljeću na njenom mjestu sazidana kršćanska bazilika – crkva Svetog Siona. U jednoj crkvi u gradu Madaba u Jordanu nalazi se mozaična mapa iz 6. stoljeća na kojoj je prikazana pozicija ove crkve na planini Sionu. Crkva od Siona razorena je 614. godine A.D., kao uostalom i mnoge druge tijekom perzijske invazije. Križari su izgradili novu prostoriju na ostacima ove crkve i to u obliku dviju kapela od kojih se jedna nalazi iznad druge. Prostorija Posljednje večere nalazi se u gornjoj od dviju kapela koje su obje izgrađene u gotičkom stilu. U 16. stoljeću tijekom muslimanske vladavine, prostorija je pretvorena u džamiju, a kasnije pod turskom vladavinom, mihrab (niša koja pokazuje smjer u kojem treba moliti) je dodan na južni zid koji gleda prema Meki. Muslimani ovo mjesto zovu Nabi-Daud – ‘prorok David’ – budući da se pretpostavlja kako je kralj David, psalmist, sahranjen na planini Sionu.
Originalna građevina Sionske sobe u potpunosti je nestala u razdoblju kasnijih rekonstrukcija, no to ne umanjuje važnost ovog mjesta u očima hodočasnika koji vjeruju kako je ovo lokacija na kojoj je uspostavljena Kristova crkva i mjesto na kojem se Duh Sveti spustio na apostole koji su se zatim raštrkali po svijetu šireći evanđelje i time ispunjavajući drevno proročanstvo: ‘Jer će iz Siona Zakon doći, iz Jeruzalema riječ Jahvina.’ (Iz, 2:3).
 

Ain Karem

Betlehem

Brdo Karmel – sv. Ilija

Brdo Tabor

Hajfa

Hebron

Jerihon

Jeruzalem

Kana galilejska

Kumran arheološki park

Nazareth

Tiberija