Lazar koji je umro nakon toga je sjedio na večeri sa svojim ukućanima
Na blagdan Ulaska Isusova u Jeruzalem ili na Cvjetnicu čita se sveto evanđelje po Ivanu (12, 1-18).
Tu se govori o slavnom Isusovom ulasku i o tome kako je masa vjernika pozdravljala Gospodina dok je ulazio u grad. Na kraju evanđeoskog izvještaja kaže se da je razlog tako velikog broja ljudi koji je došao pozdraviti Isusa bio taj što se prethodno među stanovništvom proširila vijest kako je Isus iz mrtvih uskrisio Lazara. Zastanimo na trenutak i vratimo se na početak evanđeoskog odlomka koji govori o tome kako je u čast Isusa pripremljena večera u selu Betaniji gdje je živio Lazar sa svojim sestrama. Večera se dakle odvijala nakon što je Isus iz mrtvih uskrisio Lazara. Ivan koji je i napisao ovo povijesno izvješće bio je tamo prisutan kada se sve odvijalo. Znači kao svjedok nam prenosi ono što je vidio. Postavimo si sada pitanje kako se osjećao Ivan, ostali apostoli, Lazarove sestre Marta i Marija i drugi ljudi koji su tog večera bili za stolom sa Lazarom. Gledati za stolom čovjeka koji je prethodno bio danim mrtav zasigurno je budilo neopisive osjećaje. Možda strah, možda divljenje ali svako neopisive osjećaje. Svatko bi od nas s nevjericom gledao u Lazara. Pa kako je to moguće; postavljali bi si pitanje dok bi gladali Lazara kako razgovara sa svojim bližnjima. On koji je prije nekoliko dana umro sad je tu za stolom opet živ. To nije događaj koji se prije ikad zbio. Nitko zapravo ne može ostati ravnodušan na tako nešto. Kako to nekome uopće objasniti? Naš razum tu staje. Ostajemo šutjeti i promišljati o osjećajima stvarnih svjedoka ovog nezapamćenog povijesnog događaja.