Govor o biću (ontologija)

Govor o biću (ontologija)

B. MILANOVIĆ: ONTOLOGIJA

1. IME I POJAM Ontologija dolazi od grčkih riječi koje znače ‘govor o biću’, jer ontologija raspravlja o biću svih stvari kao takvom. Ta se znanost također zove ‘metafizika’ i to metaphysica generalis. Čini se da je riječ metafizika nastala od toga što je Andronik Rođanin, kad je oko 70. g. pr. Kr. sabrao i izdao Aristotelova djela, uvrstio knjigu o ‘Prvoj filozofiji’ poslije tzv. ‘fizičkih’ knjiga, tako da su rasprave o ‘prvoj filozofiji’ bile nazvane ‘one poslije fizičkih’. Poslije se to ime preselilo na objekt ili sadržaj, kao da je nastalo od toga, što metafizika raspravlja o ‘nadfizičkim’ ili nadosjetnim pojavama bića i njegovih uzroka.

2. POVIJEST METAFIZIKE Pitanjima metafizike bavili su se već u najstarije doba istočni narodi u svojim vjerskim knjigama, a filozofiju su o metafizičkim istinama stvorili već stari Grci, naročito Platon i još više Aristotel, koji joj je i dao ime, premda je nije obrađivao sistematski.

3. VAŽNOST METAFIZIKE, je očita, jer nam ona iznaša i dokazuje najviše i potrebne istine te nam tako čuva najplemenitije blago čovječanstva. Prezir metafizike predstavlja otpad od kulture i grijeh protiv plemenitosti ljudske naravi. Ontologija pruža i brani za znanosti načela te im pokazuje najviši vrhunac. Ona čuva također temelje moralnog života te pomaže također teologiji, jer joj razjašnjava pojmove i načela.

4. RAZDIOBA Ontologija kao opći dio metafizike raspravlja o onim pojmovima i načelima, koja su zajednička ostalim granama filozofije, dapače i svim znanostima. Raspravlja o biću kao takvom, zatim o dvostrukom stanju bića, koje postoji ili je samo moguće, onda o njegovim vlastitostima, njegovoj razdiobi i o uzrocima.

BIĆE

Najviši i najopćenitiji pojam do kojeg razum dolazi apstrahirajući od stvari.

Riječ ‘biće’ je imenica od glagola biti. Izraz ‘biti’ upotrebljava se u različitim značenjima. Njime izražavamo npr. egzistenciju (postojanje) – kao kad tvrdimo: ‘Bog jest’. U drugom slučaju izražavamo tom riječju razliku između biti ovo ili ono – esenciju, bit, bistvo – kao kad kažemo: ‘Orao je životinja’, ‘anđeo je duh’, ‘čovjek je razumno biće’. U trećem slučaju služi nam riječ ‘biti’, da označimo razliku da li je nešto ovakvo ili onakvo – qualitatem, kakvoću, akcidente – npr. kad kažemo: ‘Čovjek je visok’, ‘zid je bijel’, ‘mjed je zvučna’.

Biće može biti ono što postoji, i ono, što može postojati. Dakle, biće može biti apsolutni Bog ili stvorenje, odvisno od Boga, može biti supstancija, koja postoji u sebi, ili akcident, koji postoji u drugome. A sada se pitamo, da li se pojam bića na sve to doista odnosi, i zatim kako da se na sve to odnosi.

O STVARNOM I MOGUĆEM BIĆU

Već smo više puta spomenuli biće, koje postoji i koje je samo moguće. Za ono, koje postoji, kažemo, da je u djelu ili činu, a za ono koje doduše ne postoji, ali bi moglo postojati, dotično koje je samo moguće, kažemo da je samo u moći. Ta dva pojma je Aristotel prvi potanko obrazložio te spadaju među najglavnije pojmove. Tomu se nećemo čuditi, ako pomislimo da se ti pojmovi ne odnose samo na ono, što stvarno postoji ili ako je samo moguće, nego na čitavo djelovanje Boga, prirode i čovjeka. Kad netko spava, ne vidi ništa, kao ni slijepac, ali je ipak i tada između njega i slijepca u tome velika razlika, jer on ima moć gledanja. Dotično gledanje je kod njega u moći i kad se probudi progleda, preći će njegovo gledanje u djelovanje. Svako je djelovanje prijelaz iz moći u djelo ili čin.

ODNOS IZMEĐU BISTVA I POSTOJANJA

  • Bog, koji je začetnik i stvoritelj svega, mora biti oduvijek, i zato nije mogao dobiti svoju egzistenciju od drugoga, a niti sam si je ne može davati, jer prije nego li bi si je davao, morao bi je imati. Dakle jer ima sam od sebe, a to znači da spada u njegovo bistvo. Zato kažemo, da on ne može ne biti ili da je sam od sebe ili sam u sebi. Kad kažemo, da je Bog ‘ens a se’, a mislimo na svaku moguću njegovu egzistenciju, a kad govorimo, da je on ‘ens subsistens’, mislimo na čitavo njegovo bistvo, tj. na sve ono što je u sebi.

  • Stvorovi su dobili egzistenciju od drugoga, dakle je nemaju sami od sebe, a to znači, da si mi zamišljamo posebice njihovu egzistenciju i posebice bistvo.

Odatle je razvidno, da je svako stvoreno biće samo po sebi ograničeno jer svu svoju egzistenciju, a i bistvo, dobiva od Boga. Međutim, Bog je nužno biće, biće ne može biti bez egzistencije. Bog je kao takav beskonačno biće, sam svoj, dakle individuum, koji se ne može dijeliti.

O BISTVU KAO TAKVOM

  1. Metafizičko bistvo stvari je nepromjenjivo. Bistvo svake stvari sastavljeno je od nekih oznaka. Nepromjenjivost bistva znači nepromjenjivost tih oznaka. Kad bi se takva bistvena oznaka neke stvari promijenila, onda ta stvar ne bi bila više ono, što jest, nego nešto drugo, pa se ne bi više radilo o onom bistvu nego o nekom drugom. Dakle bistvo neke stvari ne može ostati isto i promijeniti se, npr. ne može se čovjek promijeniti u nešto drugo i ostati čovjek, jer to bi značilo da bude i ne bude čovjek. Prema tome bistvo neke stvari je nepromjenjivo. Kad je bistvo nepromjenjivo, mora biti ono i nedjeljivo. Kad bi se naime jedna bistvena oznaka odijelila od druge, ne bi bilo više isto nego drugo bistvo.

  2. Bistvo je također nužno. Da neka stvar bude baš ono što jest, mora nužno imati baš neke određene bistvene oznake, jer da koju od tih promijeni, ne bi bila više ono, što jest.
  3. Svako je biće također vječno, jer kao takvo nikad u vremenu nije počelo niti će svršiti.

VLASTITOSTI BIĆA

Vlastitosti su transcedentalne oznake, koje proizlaze iz samog bića pa ga zato uvijek slijede i prate. One se ne razlikuju od bića stvarno, nego samo razumom i logički

Već su Aristotel, novoplatonici i sv. Oci i skolastici tvrdili, da j svako biće jedno, istinito i dobro. To su uglavnom tri vlastitosti bića. Istinitost je u vezi s razumom, a dobrota s voljom, dok je svako biće jedno već samo po sebi.

Jedinost i jedinstvo kao takvo

Riječ ‘jedno’ znači koji put isto što i ‘jedino’ ili za razliku od dva, tri, itd. ili ‘isto’. Ali ovdje u filozofiji znači ‘jedno’ ono, što nije razdijeljeno ili što je jedna cjelina. Jedno može biti:

a) jednostavno ili složeno ili b) samo po sebi ili obzirom na nešto

ONTOLOŠKA ISTINA

Svako je biće ne samo jedno nego također istinito.

Mi razlikujemo tri vrste istina: logičku, koja je sklad između razuma i stvari, moralnu koja je sklad između riječi i misli i ontološku koja je sklad između stvari i njezine ideje, u prvom redu one, koja je u Božjem razumu.

Teza: a) ontološka istina je sklad ili prilagodivost stvari sa svojom idejom

b) koja je u prvom redu u razumu Božjem

a) Dokaz prvog dijela teze:

Kad se u nekom običnom životu ili razgovoru pitamo, da li nam je netko npr. pravi, istiniti prijatelj ili da li je nešto pravo, istinito zlato, tada želimo znati, da li odgovara ona osoba ili ona stvar običnoj tj. pravoj ideji ili definiciji prijateljstva, dotično zlata. Dakle ontološka istina je sklad između stvari i njezine ideje.

No, u filozofiji, a katkada i u običnom životu, pitamo se često ne samo, da li nešto odgovara nekom pojmu, nego također da li je to nešto po svojem bistvu ili vlastitosti takvo da bi tom pojmu moglo odgovarati, npr. kad se pitamo da li bolest nekog bolesnika odgovara pojmu neke bolesti ili da li je neka tekućina sa nešto vode doista vino. Prema tome ontološka istina je također prilagodivost neke stvari. Prilagoditi se nekoj ideji znači, da li može neka ideja onoj stvari odgovarati, a to opet znači, da li se može neka stvar tako shvatiti. Zato se ontološka istina zove također shvatljivost stvari. Kad govorimo o ontološkoj istini, tada se pitamo da li neka stvar odgovara ne našoj osobnoj nego objektivnoj tj. općenitoj, pravoj ideji, koju imaju ljudi općenito o toj stvari.

b) Dokaz drugog dijela teze:

Ontološka istina je u prvom redu sklad stvari s idejom Božjom, ako je Božja ideja prvog reda ili preča negoli bilo koja ideja stvarnog razuma. A jasno je, da je tako, jer su ideje Božje najsavršenije, apsolutno čiste i točne, dok su ideje ljudi nesavršene (nepotpune) i često nejasne. Božje ideje nisu stvorene (shvaćene) prema stvarima kao naše, nego su stvari stvorene i podržavane prema njima. Zato su stvari na poseban način, potpuno i zato u prvom redu u skladu s idejama u Božjem naumu.

Odatle proizlazi da je svaka stvar nužno istinita i da se samo nuzgredno može nazvati lažnom ili neistinitom.

O DOBROTI

Treća vlastitost bića dobrota je za praktični život ljudi najvažnija. Iz psihologije nam je poznato, da volja ne može težiti sama po sebi za dobrim. Od te nepravilne težnje ovisno je spasenje ili pogubljenje. Moralno je dobro naime središnja ideja moralnog života.

O dobroti kao takvoj

Kad govorimo npr. da je neki pisaći stroj dobar, mislimo na savršenost, koja je u njemu, a kad netko kaže, da voli svoj pisaći stroj, tada pomišljamo, da je taj stroj dobar u odnošaju prema njemu, dakle da je on relativno dobar u odnošaju prema onomu, koji ga voli. Dakle pod riječi ‘dobro’ imamo dva pojma: dobro u sebi ili savršenost, promatranu kao takvu koja se zato zove apsolutno dobro, i relativno u odnošaju prema drugomu.

Prije svega svako je biće dobro za samoga sebe, nastoji uzdržavati se u životu, pa zato i kažemo, da je svatko najbliži samomu sebi. Zatim može biti biće dobro došlo nekom drugom biću i to ili samo po sebi ili po nečem drugom donoseći neki ugodan ili koristan učinak.

Da kao ‘dobro’ imenujemo obično ono, što nam ugađa ili nam je prikladno, to opažamo već po tomu, što za dobrom već po naravi težimo ili ga volimo – dakako ukoliko za nas predstavlja neko dobro. Težnja može biti ili životna (vitalis), ako proizlazi iz naše sjetilne ili razumske nutranjosti (ljubav, radost, želja, volja) ili naravna (naturalis), kad nešto teži za nečim već po svojoj naravi (žile biljke za vodom).

Razne vrste dobra:

Relativno dobro može biti samo po sebi kao npr. prijatelj, zdravlje ili dobro po nečem drugom kao npr. dobročinitelj po dobročinstvu.

Isto tako razlikujemo dobro časno, koje može biti naravno kao npr. nadarenost, korisno, npr. novac za nabavu knjiga, ugodno, kao npr. jabuka, vino, i to bilo kao takvo po svojem ukusu. Ugodnost je duhovna koja je zadržavanje volje u postignutom dobru, npr. kad uživamo gledajući nešto lijepo ili sjetilna kad netko uživa u jelu ili piću.

Nešto može biti dobro također jednostavno, npr. zdravlje ili obzirom na nešto, npr. bolest ukoliko vodi k pokajanju. Isto tako može biti dobro istinito ili prividno, lažno kao npr. uživanje u pijanstvu.

O ZLU

Čovječji je život pun jada i nevolja, pa se kršćanska filozofija posebice bavi problemom zla. Već su sv. Oci, naročito sv. Augustin, raspravljali o tome.

 St Augustine of Africa book cover

Što je zlo?

Kad govorimo i zlu moramo razlikovati dvoje: što je zlo i od čega je nastalo zlo. Prvo je nešto pozitivno, a drugo je formalno, npr. kad kažemo da je neki čovjek zao, jer je razbojnik, razlikujemo čovjeka kao takva i njegovo razbojničko djelovanje, po kojemu je on zao. Čovjek kao biće je sam po sebi nešto dobro, a razbojničko djelovanje je zlo zato, što se protivi moralnom pravilu. Sv. Oci i skolastičari općenito tvrde, da je zlo samo’pomanjkanje dobra’. Ta tvrdnja, izražena kao teza, glasi:

Formalno zlo je pomanjkanje dobra, koje nekomu ili nečemu pripada.

Sv. Toma kaže da sve teži da bude, pa zato svako ‘biti’ je dobro, a dobro i zlo je suprotno, i zato ne može biti ništa zlo po svome bistvu.

 Sveti Toma Akvinski

Vrste zla

Zlo može biti apsolutno, samo po sebi, kad nešto nema određeno savršenstvo, npr. kad stablo nema žile, kad čovjek nema zdravlja, ili kad se radi o moralnom zlu, ili relativno, kad se radi o odnošaju prema zlu, npr. kad netko dopušta zlo.

Osim toga zlo može biti fizičko, npr. ludost ili moralno, npr. grijeh.

Nešto može biti zlo također samo po sebi npr. sljepoća, zločin, ili po drugom, npr. kad je hrana zla po ukusu, vatra po tomu što je uništila kuću. Zlo samo po sebi se zove također ‘jednostavno’ za razliku od djelomičnog, npr. kad je jabuka posve gnjila ili samo djelomice, kad je igra posve nemoralna ili je samo zla po nekom tehničkom pomanjkanju.

Uzrok zla

Budući da je zlo pomanjkanje bića, ne može ga činiti neko pozitivno biće izravno, nego može nastati samo na sporedni način. Pozitivno djelovanje može biti naime usmjereno samo k pozitivnom, a ne negativnom učinku. Zato su sv. Oci i skolastičari učili također, da Bog, iako je stvoritelj svega, nije uzrok zla.

Zlo dakle nastaje na sporedni način, tako da se ono pridruži pozitivnom učinku, kao što npr. kad se potresu pridruže smrtne nesreće, kad se duša odijeli od tijela u vezi sa srčanom kapi, ili kad nastane zlo ili iz nepotpunog djelovanja, npr. kad netko održi slabi govor uslijed pomanjkanja znanja.

Zlo može također nastati bez namjere i bez predviđanja, npr. netko može bez namjere pucajući ubiti drugoga. Ali zato može zlo imati svrhu, jer ga netko može htjeti neizravno radi nekog dobra, npr. kad sudac hoće nekoga da kazni, da se popravi ili da se udovolji pravdi.

Fizičko zlo može Bog učiniti samo kao ‘causa per accidens’, a moralno zlo ne može Bog ni htjeti ni učinit niti per accidens, jer bi se to protivilo njegovoj mudrosti i svetosti, ali ga može dozvoliti. Međutim, fizičko zlo može Bog poslati, ali samo radi dobra kao što se npr. nekom pošalje bolest radi spasenja duše.

Protiv prigovora kako Bog može dopustiti toliko zla, naročito tolike nesreće za ljude, odgovara se u teodiceji i dogmatici:

  1. Da se Božjoj providnosti ne protive fizička zla, jer ih Bog dopušta ili zato, da kazni ljude za grijehe, ili zato da postigne za njih i za savršenost svijeta velika dobra.

  2. Božjoj providnosti se ne protive niti moralna zla, jer ih Bog ne čini nego samo dopušta i to također radi predodličnih dobara, koje vode k savršenosti svijeta.