Trebamo svece u trapericama i tenisicama!

Trebamo svece u trapericama i tenisicama!

Trebamo svece u trapericama i tenisicama!

Znate li kad vam se nekad dogodi da vas neka najjednostavnija rečenica baš istinski potrese? Kad onako osjetite nešto cijelim bićem i osjećate da se trebate, možete i hoćete s tim rečenim poistovjetiti? Ili da još specificiram, kad naiđete na riječi za koje i bez najmanje dvojbe jednostavno znate da je to poziv za vas osobno?

 

Zašto ovo sve pišem… pa naravno da ste to doživjeli, nekad ste to osjetili! No, ja ne mislim samo na stihove Đ.B. u kojima savršeno prepoznajete i nalazite umjetnost i čovjeka koji će reći sve ono što ne možete sami… Ja ne govorim o tome, već o pozivu: kad u jednoj jedinoj rečenici osjećate poziv i jednostavno na njega morate odgovoriti.

Trebamo svece u trapericama i tenisicama!“

Kakva moćna rečenica! I tako ja pročitam tu rečenicu i vidim da je autor papa Franjo! Potpuno neočekivano jer nas papa uvijek daje iznenaditi, inspirativno i tako jednostavno, a snažno! Tako se ja ponovno vratim na rečenicu i pročitam: 

Trebamo svece…u trapericama i tenisicama…

Ajme, pa to može biti bilo tko! Svetac doista može biti svatko, jer je svatko pozvan da živi tu jednostavnost i bude vjerodostojan i predan. Zapravo, što god radim, ja mogu propovijedati cijelim bićem Istinu i radost. Pa da! Mislim, sve je jasno, treba ljubiti drugog, staviti ga ispred sebe, sakriti svoju nemoć i pokazati radost. Ali ona ne dolazi samo jer mi to želimo, nismo mi sami izvor te radosti koja bi trebala pomicati brda! Ta radost koja pokreće dolazi iz predanja Onomu koji me jača!

Sigurna sam da, jednog dana kad se onako stvarno predam toj neizmjernoj ljubavi, bez ljudske kritike i sumnjičavosti, zapreke, kad potpuno izgubim sebe da bih se opet rodila, kao nova osoba, u smislu žrtve i ljubavi za druge, i ne samo one koje volim – znat ću da me sve ovo kroz što sada prolazim, vodilo prema onome što ja doista trebam postati.  Uvjerena sam da ću tada znati zašto me vodilo u situacije i živote da donosim dobro! Želim biti spremna na takav život, da gorljivo slijedim. Postojano i odlučno. 

Nekako mislim da svatko ima svoje. Svatko od nas sigurno ima svoje zadatke koji su mu povjereni – točno u skladu s onim što ti kao ti možeš učiniti, toliko će ti se stalno pružati prilika da djeluješ. Neke stvari čekaju baš na tebe i mene. Jer netko u nas vjeruje, jer zna da baš mi svojom tvrdoglavošću, upornošću, ili pak miroljubivošću i smirenošću možemo pridonijeti da ovaj svijet bude bolji nego što jest.

Neizmjerni su plodovi i sreća koja ispunja kad jedan čovjek pomogne drugom čovjeku, u bilo kojem smislu. Pogotovo ako je u pitanju duhovni rast. Kad treba spasiti nečiji duhovni život, kad je čovjek bez nade i vjere i bez ikoga tko ga razumije i poštuje. 

Pa čovječe, nekad se pitam, gdje su ti ljudi, da ih i ja sretnem? Gdje su te margine društva o kojima ja slušam? Možda nam za to trebaju traperice i tenisice? Jesmo li mi, ti i ja ti sveci koji to trebaju činiti?

Mislim da mi preostaje otići u šoping centar po novi par tenisica. Baš bi mi mogle poslužiti u hodu, ili pak trčanju, da sve koje mogu upućujem i vodim na put Istine. Nijednom čovjeku na ovom svijetu, čovjeku gladnom Istine i milosrđa, ne bismo trebali zakasniti. Hajdmo po nove tenke!