U dane uoči središnjeg liturgijskog obilježavanja Godine žumberačkih mučenika na osobit smo način pozvani promišljati o vremenu kada su nasilno ugašeni mnogi svećenički životi. Da bi ispravno razumjeli svu težinu vremena u kojem su se događali strašni zločini najbolje je posegnuti za izvornim dokumentima koji će nam osvijetliti što se zapravo događalo u vrijeme strahovitih nesreća za cijeli naš narod. Dokumenti će nam posvjedočiti koji je bio stav Crkve o ustaškom i kasnijem komunističkom odnosu prema životima svećenika. Dva su dokumenta od iznimne važnosti jer se u prvom osuđuju ustaški zločini nad katoličkim svećenstvom, a u drugom se osuđuju zločin komunista nad katoličkim svećenstvom.
Uslijed ratnog vihora 1942. godine ustaške vlasti uhapsile su sedmoricu svećenika Zagrebačke nadbiskupije koji su djelovali u Hrvatskom zagorju te ih otpremili u logor Jasenovac gdje im se gubi svaki trag. Saznavši za postupak ustaša nadbiskup Stepinac uputio je poglavniku Paveliću 24. veljače 1943. pismo slijedećeg sadržaja: „Ja se već mjesecima trudim da doznam sudbinu svojih sedam svećenika, koji su odvedeni u Jasenovac. Sve do sada bilo je uzalud. Sada je, međutim stigao službeni upit hrvatskog konzula iz Ljubljane preko Ministarstva vanjskih poslova za župnika G. Stubice F. Rihara, da se izvijesti, da li je živ, jer ga potražuje sestra. Iz svega moram zaključiti, da su svi pobijeni. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ako nije dosta redovni, zašto nisu izvedeni pred prijeki sud, ili barem pred pokretni prijeki sud? Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Što se mene kao svećenika i biskupa tiče, ja velim s Kristom na križu: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine! A čitava javnost, napose rodbina ubijenih, traži zadovoljštinu,odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!“ Ovo pismo bio je glas obrane svećeničkih života, žigosanje zločina i zločinaca, osuda jasenovačkog logora kao „sramotne ljage“. Kada su nakon rata 1946. komunističke vlasti priredile montirani sudski proces nadbiskupu Stepincu on je usred sudnice osudio ubojstva i zločine komunista nad katoličkim svećenstvom. Dana 3. listopada 1946. izrekao je u sudnici slijedeće: „ A sada: u čemu je čitav spor, naše teškoće i zašto nije došlo do smirenja prilika? Državni tužilac je toliko puta ustvrdio da nigdje nema slobode savjesti kao u ovoj državi. Slobodan sam navesti neke činjenice iz kojih će se vidjeti protivno. Ponovno tvrdim pred svima: 260-270 svećenika poubijano je od narodno-oslobodilačkog pokreta. U nijednoj civiliziranoj državi na svijetu ne bi toliki svećenici bili kažnjeni za te krivice, koje im imputirate. Evo, npr. župnik u Slatini, Burger! Ako je bio član Kulturbunda, pa da ste ga recimo sudili na osam godina, no vi ste radi toga, što je kao dekan prenio bogoslužbene stvari iz susjedne voćinske crkve, što mu je bila dužnost, sudili ga na smrt i ubili! Ponovno tvrdim: u nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi se tako sudilo. Svećenik Povoljnjak ubijen je bez suda kao pseto na cesti. Isto je i s okrivljenim časnim sestrama. U nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi ih se na smrt sudilo nego najviše na zatvor. Vi ste učinili pogrešku fatalnu, što ste pobili svećenike. Narod vam to nikada neće zaboraviti“. U godini Žumberačkih mučenika neka nam svima riječi nadbiskupa Stepinca budu trajno svjedočanstvo osude svakog zločina bez obzira tko ga počinio.
Što je metropolit Stepinac poručio ubojicama svećenika – ustašama i partizanima
