Spoznaja vlastite grešnosti početak je duhovnog rasta
Svatko od nas malih i običnih ljudi ponekad stane i promišlja o tome kakav sam zapravo čovjek. U Žumberačkom vikarijatu naići ćemo u svakodnevnom životu na niz dobrih i poštenih ljudi. Rade pošteno i napreduju a prema drugima se odnose sa poštovanjem i ljubavlju. Takvi ljudi naprosto inspiriraju i daju vjeru da je dobrota tu blizu nas. Pa kad takav divan i pošten čovjek za sebe pred svećenikom kaže: “Ma velečasni ja sam vam samo još jedan grešnik” – onda se zaista valja zapitati jesmo li uopće svjesni koliko je važna svijest o vlastitoj grešnosti. Možemo zaključiti da su ljudi koji su svjesni svoje grešnosti zapravo bogati duhom. Oni nas duhovno oplemenjuju jer nam u središte pažnje stavljaju misao i iskonsku potrebu da se čovjek naprosto prizna grešnim. Naprosto nisam savršen, nisam u svemu i uvijek u pravu i nisam bezgrešan. Onaj koji se priznaje grešnim taj se i kaje, a iza pokajanja postaje se boljim. Zapravo ako se promisli još dublje onda se dolazi do spoznaje da je spoznaja naše grešnosti početak duhovnog rasta. Ponekad zaista nije lako priznati samom sebi da smo grešni i potrebni promjene, ali na to nas potiče upravo naša savjest. No promislimo o sebi, o svojoj grešnosti i krenimo putem koji nam daje mir duši i cjelovitu radost svakodnevnog života.