Papa Franjo: Savez muškarca i žene je Božje remek-djelo
“Obezvrjeđivanje stabilnog i generativnog saveza između muškarca i žene u društvu je zasigurno gubitak za sve. Moramo vratiti čast braku i obitelji”, istaknuo je Papa u svojoj katehezi na općoj audijenciji koju je ponovno posvetio uzajamnosti koja povezuje muškarca i ženu.
Draga braćo i sestre!
U prethodnoj katehezi o obitelji govorio sam o prvom izvještaju o čovjekovu stvaranju, u prvom poglavlju Knjige Postanka, gdje je pisano: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (1,27).
Danas želim dopuniti to razmišljanje drugim izvještajem, koji nalazimo u drugom poglavlju. Tu čitamo da Gospodin, nakon što je stvorio nebo i zemlju, “napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša” (2,7). To je vrhunac stvaranja. Ali nešto nedostaje: Bog zatim postavi čovjeka u prelijep vrt da ga obrađuje i čuva (usp. 2, 15).
Duh Sveti, koji je nadahnuo čitavu Bibliju, sugerira nakratko sliku čovjeka samog – nešto mu nedostaje –, on je bez žene. I sugerira Božju misao, gotovo Božji osjećaj koji ga gleda, koji promatra Adama samog u vrtu: slobodan je, gospodar je… ali je sam. I Bog vidi da to “nije dobro”: to je kao neki nedostatak zajedništva – nedostaje mu zajedništvo – nedostatak punine. “Nije dobro” – kaže Bog – i dodaje “načinit ću mu pomoć kao što je on” (2, 18).
Tada Bog pokazuje čovjeku sve životinje; čovjek svakoj od njih daje njezino ime – i to je još jedna slika čovjekova gospodstva nad stvorenim –, ali ne nalazi ni u jednoj životinji nekoga sebi slična. Čovjek je i dalje sam. Kada mu Bog konačno predstavlja ženu, čovjek s oduševljenjem prepoznaje da je to stvorenje, i samo ono, njegov dio: “kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega” (2, 23). Konačno postoji odraz, recipročnost. Kada jedna osoba – navodim to kao primjer da bi se ovo dobro shvatilo – želi pružiti ruku drugoj, mora je imati pred sobom: ako netko da ruku a tamo nema nikoga…, nedostaje mu recipročnost. Tako je bilo s čovjekom, nešto mu je nedostajalo da prispije svojoj punini, nedostajala mu je recipročnost. Žena nije “replika” muškarca; ona je izravni plod Božjeg stvaralačkog čina. Slika “rebra” ne izražava nipošto inferiornost ili podređenost, već, naprotiv, da su muškarac i žena iste biti i da su komplementarni, te da među njima postoji ta recipročnost. A činjenica da – ponovno u paraboli – Bog oblikuje ženu dok muškarac spava, ističe upravo da ona nije ni na koji način čovjekovo stvorenje, već Božje. Sugerira još nešto: da bi pronašao ženu – i možemo reći da bi pronašao ljubav u ženi –, muškarac najprije mora o njoj sanjati a tek zatim je nalazi.
Božje povjerenje u muškarca i ženu, kojima povjerava zemlju, je velikodušno, izravno, potpuno. Ima povjerenja u njih. Ali dolazi zli i unosi u njihovo srce sumnju, nevjeru, nepovjerenje. I na kraju dolazi neposlušnost zapovijedi koja ih je štitila. Padaju u onaj delirij svemoći koji sve truje i razara sklad. I svi mi to osjećamo u sebi toliko puta.