Promišljanje o socijalnom nauku Crkve u Žumberačkom vikarijatu

Promišljanje o socijalnom nauku Crkve u Žumberačkom vikarijatu

Odgovorno društveno djelovanje podrazumijeva zalaganje za opće dobro. Crkva u Žumberku svakodnevno promatrajući aktualno stanje u društvu duboko promišlja o socijalnom nauku koje je tijekom protekla dva stoljeća utvrđeno autoritetom rimskih prvosvećenika. U nizu apostolskih pobudnica i enciklika Pape su jasno definirali što je Crkvi činiti na području društvenog djelovanja. Kada Žumberačka crkva progovara o društvenim temama onda to uvijek čini na temelju onoga što stoji u službenim dokumentima Katoličke crkve. Aktualni trenutak živo  nas potiče da ponovno promišljamo o smjernicama objavljenim u Dokumentima koje će nas dovesti do uravnoteženog socijalnog stanja u društvu. Crkva u osnovi odbacuje svaki individualizam koji ide na štetu šire društvene zajednice, a pogoduje tek  malom broju pojedinaca. Crkva se jasno i nedvosmisleno zalaže  za zaštitu svakog člana društva ali i za opće dobro. Već je papa Ivan Pavao II. u enciklici Sollicitudo rei socialis (1987.) upozorio na „strukture grijeha“ koje zbog korupcije i vlastite pohlepe štete razvoju društva. U našem žumberačkom slučaju grijeh struktura odnosi se konkretno na one osobe koje su zbog pohlepe za dobitkom uskratile ovdašnjem stanovništvu cestu za Svetu Geru koja bi donijela priliku za novim gospodarskim oživljavanjem ovdašnjeg područja. Na ovom egzaktnom primjeru najbolje se može vidjeti kako interes šire zajednice gubi bitku s grijehom struktura. Postavlja se pitanje: koje je tu moralno načelo vodilo političare u donošenju takovih odluka koje su nanijele  izravnu i nemjerljivu štetu žumberačkoj zajednici. Pokazalo se zapravo da politika ne mari za dobrobit ovdašnjeg čovjeka. Žumberak svakako nije izdvojen slučaj jer se  i u drugim dijelovima Hrvatske također mogu nabrojati vrlo konkretni primjeri gdje je grijeh u političkim strukturama pokazao svoje pravo lice. Crkveni nauk kojeg su se dužni držati i naši katolički političari potiče pak na međusobnu solidarnost, pravednu raspodjelu dobara i opći napredak zajednice. One političare koji se ne smatraju vjernicima ipak veže naravni zakon koji također štiti dobrobit cijelog društva. I po naravnom pravu  vlast je dužna zalagati se za zaštitu dostojanstva ljudske osobe. Crkva je blizu svakom čovjeku i stoga traži lokalizaciju, a ne apstrakciju problema. Zanima nas konkretno rješenje određenog životnog problema koji muči pojedinca bio to posao, cesta, socijalna i zdravstvena sigurnost ili pak nešto treće. Socijalni nauk Crkve u konačnici ima za cilj dobrobit svake pojedine osobe. Izbjegavanje konkretizacije nažalost glavna je oznaka našeg političkog sustava i vremena u kojem živimo. Pričati će se o svemu i svačemu samo ne o onome što nam je potrebno da se izvučemo iz ponora. Politika ne  rješava konkretne probleme društva zato i tonemo sve dublje prema dnu. Govoriti o apstraktnim i imaginarnim temama dok se vozimo po blatu i uništenim cestama, dok u pojedinim naseljima nema vode, zaista je deplasirano i neozbiljno. Iscrpljivati se s beznačajnim temama dok radnici gube posao i socijalna prava, a mladi nam odlaze u inozemstvo, doista nema više nikakvog smisla. Potrebno je stoga, zbog općeg dobra, započeti konkretizaciju problema i sustavno rješavati  sve ono što smeta razvoju društva u cjelini. Asfaltirati ceste, uvesti u sva naselja vodu, poticati poduzetničku klimu, neprekidno tražiti bolja rješenja i nikako ne posustati na tom putu. Pozitivni pomaci na tom planu u prvom redu očekuju se od nositelja izvršne ali i zakonodavne vlasti.