Papina homilija na svetoj misi prigodom Jubileja katehetā
Donosimo u cijelosti homiliju pape Lava XIV. održanu na svetoj misi prigodom Jubileja katehetā na Trgu sv. Petra u Vatikanu u nedjelju, 28. rujna.
Draga braćo i sestre,
Isusove riječi nam govore o tome kako Bog gleda na svijet, u svakom vremenu i na svakom mjestu. U Evanđelju koje smo čuli (Lk 16, 19-31), njegove oči promatraju jednog siromaha i jednog bogataša, prvi umire od gladi, dok drugi živi u izobilju; vide elegantnu odjeću jednoga i rane drugoga koje ližu psi (usp. Lk 16, 19-21). Ali ne samo to: Gospodin gleda u srca ljudi i kroz njegove oči gledamo siromaha i ravnodušnu osobu. Lazar je zaboravljen od onih oko sebe, no Bog mu je blizu i sjeća se njegova imena. Čovjek koji živi u izobilju, međutim, bezimen je, jer gubi sebe, zaboravljajući svog bližnjega. Izgubljen je u mislima svoga srca, punog stvari i praznog ljubavi. Njegova dobra ga ne čini dobrim.
Priča koju nam Krist priča, nažalost, vrlo je aktualna. Pred vratima bogataša danas stoji bijeda cijelih naroda, pogođenih ratom i iskorištavanjem. Kroz stoljeća, čini se da se ništa nije promijenilo: koliki Lazari umiru pred pohlepom koja ignorira pravdu, profitom koji gazi ljubav, bogatstvom slijepim za bol siromašnih! A ipak, Evanđelje nam govori da Lazarove patnje imaju kraj. Njegove boli završavaju, baš kao što završava i bogataševo veselje, a Bog donosi pravdu obojici: „Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan“ (r. 22). Crkva neumorno naviješta ovu Gospodnju riječ kako bi obratila naša srca.
Dragi prijatelji, jedinstvenom koincidencijom, isti je ovaj evanđeoski odlomak proglašen tijekom Jubileja kateheta u Svetoj godini milosrđa. Obraćajući se hodočasnicima koji su tom prilikom došli u Rim, papa Franjo naglasio je da Bog otkupljuje svijet od svakoga zla, dajući svoj život za naše spasenje. Njegovo djelovanje je početak našeg poslanja, jer nas poziva da damo sebe za dobro svih. Papa je poručio katehetama: „Ovo središte oko kojeg se sve vrti, ovo živo srce koje svemu daje život, je uskrsni navještaj, prvi navještaj: Gospodin Isus je uskrsnuo, Gospodin Isus te voli, za tebe je dao svoj život; uskrsnuo i živ, uz tebe je i čeka te svaki dan“ (Homilija, 25. rujna 2016.). Ove nas riječi potiču na razmišljanje o dijalogu između bogataša i Abrahama, koji smo čuli u Evanđelju: to je molba koju bogataš upućuje da spasi svoju braću i koja postaje izazov za nas.
Obraćajući se Abrahamu, uzvikuje: „O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se“ (Lk 16,30). Abraham odgovara: „Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane“ (r. 31). A ipak, jedan je uskrsnuo od mrtvih, to je Isus Krist. Riječi Svetog pisma, dakle, ne žele nas razočarati ili obeshrabriti, već žele prodrmati našu uspavanu savjest. Slušati Mojsija i Proroke znači sjećati se zapovijedi i obećanja Božjih, čija providnost nikada nikoga ne napušta. Evanđelje nam govori da se život svakog čovjeka može promijeniti, jer je Krist uskrsnuo od mrtvih. Taj događaj je istina koja nas spašava: stoga ga treba upoznati i naviještati, ali to nije dovoljno. Mora se voljeti: upravo nas ta ljubav vodi do razumijevanja Evanđelja, jer nas preobražava otvarajući naša srca Božjoj riječi i licu bližnjega.
U tom smislu, vi katehete ste oni Isusovi učenici koji postaju njegovi svjedoci: naziv službe koju vršite dolazi od grčkog glagola katēchein, što znači poučavati živim glasom, učiniti da riječ odjekne. To znači da je kateheta osoba riječi, riječi koju izgovara vlastitim životom. Stoga su prve katehete naši roditelji, oni koji su nam prvi govorili i naučili nas govoriti. Kao što smo naučili svoj materinji jezik, tako se ni naviještanje vjere ne može prepustiti drugima, već se događa tamo gdje živimo. Prije svega, u našim domovima, oko stola: kada postoji glas, gesta, lice koje vodi do Krista, obitelj doživljava ljepotu Evanđelja.
Svi smo naučeni vjerovati kroz svjedočanstva onih koji su vjerovali prije nas. Kao djecu i mlade, zatim kao odrasle, pa čak i kao starije, katehete nas prate u vjeri, dijeleći stalni put, kao što ste vi učinili danas, na svom jubilarnom hodočašću. Ta dinamika uključuje cijelu Crkvu: dok Božji narod rađa muškarce i žene za vjeru, „raste… spoznaja predanih stvari i riječi, kako po razmatranju i proučavanju vjernika koji u svojem srcu o tome razmišljaju (usp. Lk 2, 19 i 51) tako i po razumijevanju duhovnih stvari putem unutrašnjeg iskustva, te po naviještanju onih koji su s nasljedstvom u biskupskoj službi primili siguran milosni dar istine“ (Dogmatska konstitucija Dei Verbum, 8). U tom zajedništvu, Katekizam je „suputnik“ koji nas štiti od individualizma i nesloge, jer svjedoči o vjeri cijele Katoličke Crkve. Svaki vjernik surađuje u njezinom pastoralnom radu slušajući pitanja, dijeleći kušnje, služeći želji za pravdom i istinom koja prebiva u ljudskoj savjesti.
Tako katehete poučavaju, odnosno ostavljaju unutarnji trag: kad odgajamo u vjeri, ne dajemo poduku, već stavljamo riječ života u njihova srca, kako bi ona donijela plodove dobrog života. Đakonu Deogratiju, koji ga je pitao kako biti dobar kateheta, sveti Augustin je odgovorio: „Sve izlaži tako da oni koji te slušaju vjeruju, vjerujući se nadaju i nadajući se ljube“ (De catechizandis rudibus, 4, 8).
Draga braćo i sestre, prigrlimo taj poziv! Sjetimo se da nitko ne daje ono što nema. Da je bogataš iz Evanđelja pokazao ljubav prema Lazaru, učinio bi dobro ne samo siromahu nego i sebi. Da je taj bezimeni čovjek imao vjere, Bog bi ga spasio od svake muke: upravo ga je njegova vezanost za svjetovno bogatstvo lišila nade u istinsko i vječno dobro. Kad smo i mi kušani pohlepom i ravnodušnošću, današnji brojni Lazari podsjećaju nas na Isusove riječi, postajući za nas još učinkovitija kateheza u ovom Jubileju, koji je za sve vrijeme obraćenja i oprosta, predanosti pravdi i iskrenog traženja mira.