Mogu li djeca na području Žumberačkog vikarijata vidjeti ono što je “očima skriveno”
Nedavno se u Grčkoj dogodilo jedno ozdravljenje djeteta. Roditelji su prethodno molili svećenike u jednom samostanu da u svojim molitvama Bogu preporuče njihovo dijete koje je imalo ozbiljne srčane probleme. Nakon izvjesnog vremena, na čuđenje liječnika, dijete je potpuno ozdravilo. Radilo se o vrlo malom djetetu od svega osamnaest mjeseci. Ništa se osobito nakon tog ozdravljenja nije događalo sve do jednog dana dok dijete od dvije godine nije baki kazalo kako na vratima prostorije stoji “onaj čovjek” sa slike-ikone. Radilo se o svecu kojem su se prethodno monasi molili za zdravlje djeteta. Razumije se da malo dijete nije znalo o kome se radi. Ali znala je baka. Dijete je dakle svojim očima realno vidjelo sveca u svom domu. Bio je to blagoslov za cijelu obitelj. No takvih primjera da djeca vide ono što je inače “očima skriveno” ima i u našoj sredini. Ne treba nikada uzimati svaki takav slučaj zdravo-za gotovo. Prvotno treba svemu pristupati sa zdravom kritikom i razboritošću. Ali kada dijete govori o određenim stvarima iz duhovne sfere treba ga pažljivo saslušati i zatim prosuditi. Može izmišljati ali i ne mora. Veoma je zanimljiva situacija iz jedne župe u kojoj je dijete točno ukazalo na ono što, prema svom uzrastu, nikako nije moglo znati. U toj situaciji svećenik kome je bila skrivenost rečena, posegnuo je za crkvenom metodom provjere, a to je vrijeme. Pušteno je da vrijeme bude sito odnosno rešeto istine. Sada se nakon duge vremenske provjere zaista može kazati; dijete je vidjelo ono što je očima drugih bilo sakriveno. Duhovni svijet u kojem su naši preminuli predci iz Žumberačkog vikarijata postoji – u to budite sigurni. Dijete čisto i nevino nije lagalo. Vidjelo je i prenijelo nam ono što je našim očima sakriveno. Bog je zaista izabrao djecu da preko njih jača vjeru crkvenih poglavara.