Krist i danas nakon tolikih stoljeća poslije svoje smrti i uskrsnuća zove u svoju službu
Sveto evanđelje izvješćuje nas o tome kako je Isus prolazeći pokraj Galilejskog mora zapazio Šimuna i Andriju te ih pozvao da ga slijede. Taj Isusov poziv u potpunosti mijenja njihov dotadašnji život. I dok ovih dana čitamo evanđelje o apostolskim pozivima u Isusovu službu u našim crkvama i katedralama održavaju se svećenička ređenja. Ima li većeg blagoslova za zajednicu od zaređenja novog svećenika? Kako je lijepo ovih dana vidjeti radost na licima vjernika koji se raduju novim svećenicima u svojoj sredini. Svakom novozaređenom svećeniku treba se istinski radovati, a dužnost je cijele vjerničke zajednice mladom svećeniku pružiti svaku podršku na početku njegove službe. Na ovome mjestu potrebno je promisliti o temeljnom pitanju u životu svakog svećenika a to je; kada se u duši osjetio Isusov poziv, onaj isti poziv koji su uz Galilejsko more čuli Šimun i Andrija, Jakov i Ivan i ostali apostoli. Slijediti Isusov poziv znači usmjeriti svoj život prema Bogu ali i prema svome bližnjemu. Možda se nekom čini nevjerojatnim kada svećenički kandidat kaže da je danas dvije tisuće godina nakon Isusove smrti i uskrsnuća osjetio osobni Isusov poziv. Je li to moguće ili je to proizvod mašte? Ne, nije proizvod mašte to se zaista događa. Isus koji je prije dva tisućljeća hodao uz obalu Galilejskog mora zaista je i sada živ i On vrlo realno u našem narodu izabire osobe za svoju službu “ribara ljudi”. Dakako trezvenog promišljanja valja zaključiti da svi svećenički kandidati ipak ne osjete taj osobni Isusov poziv. Poziv je posebni dar i blagoslov koji kao izvor vode uvijek daje osobi svećenika novu snagu i okrjepu.