Čuvajmo se ravnodušnosti, jer bit ćemo suđeni po ljubavi prema potrebitima

Čuvajmo se ravnodušnosti, jer bit ćemo suđeni po ljubavi prema potrebitima

Čuvajmo se ravnodušnosti, jer bit ćemo suđeni po ljubavi prema potrebitima

Papin nagovor prije i nakon molitve Anđeo Gospodnji u nedjelju 22. studenoga 2020.

Draga braćo i sestre dobar dan!

Danas slavimo svetkovinu Gospodina Isusa Krista Kralja svega stvorenoga kojom završava liturgijska godina, velika parabola kojom se razotkriva Kristovo otajstvo: čitava liturgijska godina. On je Alfa i Omega, početak i dovršetak povijesti, a u središtu današnje liturgije je taj „omega“, to jest taj posljednji cilj. Smisao povijesti može se shvatiti imajući pred očima njen vrhunac: taj svršetak ujedno je i cilj. I upravo to je ono što čini Matej u Evanđelju ove nedjelje (25, 31-46) smještajući Isusov govor o Posljednjem sudu u posljednje poglavlje Isusova ovozemaljskog života. On, kojega će ljudi uskoro osuditi zapravo je vrhovni sudac. U svojoj smrti i uskrsnuću Isus će se pokazati kao Gospodar povijesti, Kralj svemira, Sudac sviju. Ali kršćanski paradoks je u tome što vlast toga Sudca ne zastrašuje već je on pastir pun blagosti i milosrđa.

Naime Isus se u velikoj prispodobi o posljednjem sudu služi slikom pastira. Koristi slike proroka Ezekiela koji je govorio o Božjem zahvatu u korist naroda protiv zlih Izraelovih pastira (usp. 34, 1-10). Oni su bili okrutni i izrabljivači, radije su pasli same sebe nego svoje stado. Stoga sâm Bog obećava da će se pobrinuti osobno za svoje stado, braneći ga od nepravdi i zlostavljanjâ. Ovo Božje obećanje svome narodu u punini se obistinilo u Isusu Kristu, Pastiru: upravo On je Pastir dobri. I On sam za sebe kaže: „Ja sam pastir dobri“ (Iv 10, 11.14).

U tekstu današnjeg Evanđelje Isus se poistovjećuje ne samo s kraljem-pastirom, nego također s izgubljenim ovcama. Mogli bismo govoriti o nekom „dvostrukom identitetu“: kralj-pastir, Isus se poistovjećuje također s ovcama, to jest s najmanjom i braćom u najvećoj potrebi. I pokazuje tako kriterij suda: ovaj će se temeljiti na konkretnoj ljubavi pruženoj odnosno uskraćenoj tim osobama, jer sâm On, sudac, je prisutan u svakoj od njih. On je sudac, On je Bogočovjek, ali on je također siromah, On je skriven, prisutan je u osobi siromaha koje On spominje upravo ondje. Kaže Isus: „Zaista, kažem vam, što god učiniste (odnosno ne učiniste) jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste (odnosno ne učiniste)!’“ (rr. 40-45). Bit ćemo suđeni po ljubavi. Ne po osjećajima, to ne: bit ćemo suđeni po djelima, po samilosti koja zbližava i brižno pomaže.

Približavam li se Isusu prisutnom u osobi bolesnika, siromaha, patnika, zatvorenika, onih koji su gladni i žedni pravednosti? Približavam li se Isusu prisutnome tamo? To je pitanje koje se stavlja pred nas danas.

Gospodin će, dakle, na svršetku svijeta razlučiti svoje stado i činit će to ne samo u ulozi pastira, nego također u ulozi ovaca s kojima se On poistovjetio. I pitat će nas: „Jesi li bio bar malo pastir poput mene?“ „Jesi li bio moj pastir, mene koji sam bio prisutan u tim ljudima koji su bili u potrebi ili si bio ravnodušan?“ Braćo i sestre, čuvajmo se logike ravnodušnosti, onoga što nam prvo padne na pamet, a to je okrenuti glavu kad vidimo problem. Sjetimo se prispodobe o dobrom Samarijancu. Onaj siromašni čovjek kojeg su razbojnici ranili, ostavili ležati na tlu polumrtva, bio je tamo sam. Prošao je neki svećenik, vidio i prošao dalje, okrenuo je pogled na drugu stranu. Prošao je levit, vidio i okrenuo glavu na drugu stranu. Jesam li ja, pred mojom braćom i sestrama u potrebi, ravnodušan kao taj svećenik, kao taj levit i okrećem pogled na drugu stranu? Bit ću suđen po tome: po tome kako sam se približio, po tome kako sam gledao Isusa prisutna u potrebitima. To je logika i to ne kažem ja, to kaže Isus: „To što ste učinili ovome ili onome meni ste učinili. I ono što niste učinili ovome ili onome niste učinili meni, jer sam ja bio tamo“. Neka nas Isus nauči toj logici, toj logici blizine, približavanju njemu, s ljubavlju, u onima koji najviše trpe.

Zamolimo Djevicu Mariju da nas nauči kraljevati u služenju. Majka Božja, uzeta u Nebo, primila je od svoga Sina kraljevsku krunu, jer ga je slijedila vjerno – ona je prva učenica – na putu Ljubavi. Učimo od nje već sada ulaziti u Božje kraljevstvo kroz vrata poniznog i velikodušnog služenja. I vratimo se kući samo s ovom rečenicom: „Ja sam bio tamo prisutan. Hvala“ ili: „Ti si me zaboravio“.