Oče naš je Isusova molitva. Ona je Isusov dar apostolima i Crkvi. Nju molimo svakodnevno. Ona nas uvodi u ono što ljudsko oko nije vidjelo i uho nije čulo. A ipak – to je Bog pripravio onima koji ga ljube.
1. BOG OTAC
Isus nam govori o Ocu, o svome Ocu, o našem Ocu. Isus nam donosi Boga blizine i ljubavi. Smijemo mu pristupiti s povjerenjem kojim dijete hrli u naručje svoga oca. Smijemo mu tepati kao dijete. Sa svim Očenašom Isus bi htio da u nama raste taj mentalitet, taj osjećaj djeteta. Bog se kao Otac brine za nas, gleda nas i prati, vodi nas i voli. On ima ruke da nas drži i da se osjećamo sigurni kao dijete u prvim časovima kad se pokuša osovit na noge. On bdije nad našom kolijevkom dok mirno spavamo. On nam se smiješi u trenucima kad očekujemo poznato lice i osmijeh dobrodošlice. Isus je svoj ‘Oče’, svoju molitvu nebeskom Ocu upravljao s takvim djetinjim pouzdanjem. Isusova je molitva oduševila apostole upravo zato što Isus nije molio kao neki najamnik, daleki vjernik, stranac, nego je molio kao Sin. To je temeljna istina Isusove molitve. Čak su pisci Novog zavjeta zabilježili i jedno drugo molitveno ime kojim se Isus obraćao nebeskom Ocu, a to je aramejski izričaj ‘Abba’, što bi se prije trebalo prevesti na hrvatski onako kako kod nas dijete tepa svom ocu, tj. ‘tata’. Isus je doista svom nebeskom Ocu tepao, tj. govorio s povjerenjem, molio srdačno.
Dok molimo Očenaš, kod izraza ‘koji jesi na nebesima’ valja zapravo misliti na Oca koji je iznad nas. Dok izgovaramo ovu temeljnu našu molitvu, odmah nas sve potiče da okrenemo oči i srce prema nebesima. Ta nas molitva nipošto ne želi time udaljiti od Boga, zaviti ga u prostore nedodirljivosti. To nam jamči Isusovo ohrabrenje da Boga smijemo zvati Ocem, jer to on doista jest. Bog je svugdje. Dakle, ne može se ograničiti Božju prisutnost samo u nekoj dimenziji prema gore. Zapravo bi se moglo reći da ondje gdje je Bog jest i nebo. To znači, biti srcem u njegovoj blizini znači već osjećati radost i dar neba. Isus će to jasno za sebe reći s križa desnom razbojniku: ‘Još danas ćeš biti sa mnom u raju!’ Biti s Isusom, znači biti u raju! Biti s Bogom, upraviti mu svoje misli i otvoriti mu srce, već znači doseći tajnu njegove prisutnosti kao dar.
Nadalje, ipak ovo ‘na nebesima’ želi reći i nešto drugo. Bog je iznad nas. On je veći od nas jer je vječan. Mi se gubimo u problemima koji nas danas muče. Doživljavamo stresove jer ne ide sve onako kako smo planirali. Ne vidimo mnogo toga. Ne snalazimo se jer ne vladamo spoznajama o budućnosti, niti možemo sve nositi iz naše prošlosti. Ne znamo dokučiti tajne koje se kriju u srcima nama najbližih osoba. Mnogo nam toga izmiče. Često kao da nam izmiče i sama tajna života. Ne vidimo pravo kuda sve to vodi. Gubimo orijentaciju.
3. SVETI SE IME TVOJE
Bogu puno znači naše ime. Bilo bi divno kad bi i nama bilo sveto najprije naše vlastito ime, tj. naš vlastiti život, naše biće, i kad bismo se u potpunosti prihvatili i prepoznali kao ljubljena bića Bogu dragocjena.
I Bog ima svoje ime. Židovima je ono bilo tako sveto da ga se nisu usudili ni izgovoriti. Židovsko vlastito ime za Boga je Jahve. Ipak su oni u izgovoru zamjenjivali to sveto ime naslovima: Svevišnji, Gospodin, Presveti i slično. U Isusu nam je i Bog i njegovo ime postalo blisko. Isus je imenovan po prorocima i u Novom zavjetu imenom Emanuel, što znači ‘Bog s nama’. On nam je približio Boga, tako da smijemo njegovo ime izgovarati.
Neka nam Božje ime bude sveto. Neka nam svi nazivi za Boga budu sveti. Bog je vrijedan našeg poštovanja i ljubavi. I naše usne smiju izgovarati to sveto ime.
4. DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE
U iskonskoj težnji da se jedni drugima nametnemo uvijek je spasonosno slijediti evanđeoske putove. Isus je u želji da spasi čovjeka ponudio put služenja. Sam je došao služiti i život svoj dati za braću. Svoje učenike zove na taj isti put. Njihovu želju za određenim priznanjima i prvim mjestima do kraja će suzbiti gestom pranja nogu.
I mi često molimo u svakodnevnoj molitvi molbu koja glasi: ‘Dođi kraljevstvo tvoje!’ Ne zna se koliko smo svjesni onoga što izgovaramo. Tražimo od Oca na nebesima da se na zemlji ostvari onaj poredak kakav je u Božjem planu i kako je to ostvario Isus svojim djelom i životom. To je izazov. To je prihvaćanje Božjeg reda i podlaganje njegovim zakonima i propisima. To je priznanje da je Bog jedini i vrhovni duhovni autoritet našeg života i ponašanja u tom životu. Time dajemo Bogu prostora u vlastitom srcu. To je prostor u kojem Bog želi osjetiti da je prihvaćen. Upravo to i molimo molbom za Božje kraljevstvo. To je svjesno podlaganje Božjoj vlasti, znajući prema objavi Isusa Krista da je to kraljevstvo istine i dobrote, pravde i svetosti, kraljevstvo mira i ljubavi. Molimo i danas svoj Očenaš. Molimo iskreno da se u srcima svih ljudi ostvari Božje kraljevstvo, jer će onda svima nama biti dobro.
Znamo da mnoge želje moraju, nažalost, ostati u carstvu snova. One spadaju u naša sanjarenja. Međutim, ima želja koje bi se mogle ostvariti, samo ne ovisi sve o nama. Mnogo toga ovisi o ljudima oko nas. Želimo i na njih utjecati, upravljamo im svoje molbe, obrazlažemo im svoje planove, dajmo im svoja objašnjenja i argumentacije. Sve je to zato da ih privolimo da se dogodi ono što smo mi planirali i željeli. Na volju drugih možemo samo djelomično utjecati. Nismo gospodari svoje slobodne volje, makar bismo katkada to htjeli.
Najviše ipak ovisi o Bogu i njegovoj volji, njegovim planovima. U vjeri osjećamo da je sve stvoreno po njegovoj volji i u planovima njegove ljubavi. Zato pokušavamo u svojim željama i planovima utjecati na Boga. Tada se molimo. Mi molimo da Bog katkada promijeni svoje odluke, ili da se sve dogodi upravo onako kako smo mi zamislili. Katkada bismo htjeli da Bog promijeni svoju volju. Često izgleda kao da u Očenašu ne molimo zapravo: ‘Budi volja tvoja!’, nego da je više prisutna neka skrivena molitva našega srca: ‘Bože, budi volja moja!’
U svemu tome leži opasnost da ne shvaćamo Boga na pravi način. Vjerujemo li da je on dobar, da je Otac, da nam želi dobro, onda je sigurno za nas najbolje ono što on hoće. Vjerujemo li da je sve dobro što je Bog učinio, onda je važnije u logici naše vjere moliti da se naša volja i da se naše želje usklade s Božjom voljom i njegovim planovima.
6. KRUH NAŠ SVAGDAŠNJI DAJ NAM DANAS
Molimo za kruh svagdanji. Čovjek se grčevito bori za kruh. Znajmo i moliti za taj kruh. Ljudi idu svijetom da zarade za koricu kruhu. Otac obitelji radi kako bi osigurao kruh svojima u kući. Sve su to naše redovite ljudske situacije u kojima osjećamo potrebu za sigurnijim i mekšim kruhom, za boljim i stabilnijim životnim standardom. Na osobit način su nam potrebni ljudi, osobe, bića koja znaju ljubiti. Drage osobe u našoj blizini su kao kruh. Riječ prijatelja dragocjena je i može nahraniti dušu, a onda i pridignuti tijelo od materijalne sigurnosti i punog stola. Svakog dana trebamo hranu, ali isto tako i ljubav, prijateljstvo, lijepu riječ, mir duše, osmijeh djeteta. To sve i mnogo drugog potrebnije nam je od korice kruha. Zato je i to naš kruh svagdanji.
Dok molimo Očenaš molimo i da nam svega toga ne ponestane. Zapravo pritom molimo da nam Bog pomogne kako bismo obilovali u duhovnim dobrima, te nam kruh na stolu ne bi bio gorak i kruh.
7. BOG NAM JE POTREBAN KAO KRUH
Na našim stolovima za doručkom, ručkom i večerom redovito je poslužen i kruh. On spada u najnužniju hranu. Ne mora ga se jesti uvijek, ne mora biti u istoj količini, katkada ga netko i ne mora uzeti, ali ipak će kruh biti ponuđen, ostat će hrana puna svetog značenja. Govorit će o životu, i o daru života. Svaki kruh će nam govoriti da nas Bog neprestano kao Otac uzdržava u životu, kao što nas je dozvao u životu. Po njemu smo nastali, on je u počecima našeg postojanja. On nam je Otac i Roditelj koji svojom stvarateljskom voljom htjede da i mi postanemo. U tome je blagoslovio naše roditelje darom života i po njegovom dahu života mi smo postali žive osobe, počeli smo biti. Međutim, svakodnevni kruh nam govori upravo o činjenici da nas Bog kao Otac i danas želi, da nas i danas uzdržava u životu i prati iz dana u dan. Ne bi nas bilo da nas ne podržava i njegova ljubav. Postojimo po tajni njegove neizrecive ljubavi. A ljubav je hrana života.
U kruhu kao da se ljudi sjedinjuju. U svakom zalogaju kruha prisutni su mnogi ljudi koji su se trudili i radili svoj posao da bismo na stolu svakoga dana imali. U svakom zalogaju kruha prisutni su i oni koji rade bilo koji vrijedan zemaljski posao kojim žele namaknuti sredstva da imaju za sebe i svoju obitelj kruh svagdašnji. Kruh nas uvijek s njima povezuje.
Kruh se tada na našim stolovima dijeli, lomi i blaguje. Tada kruh postaje hranom zajedništva. Blagujem za istim stolom s onima koji su mi dragi, ili želim da se za stolom jače združim s onima koji mi do tada nisu bili bliski.
9. OTPUSTI NAM DUGE NAŠE
Posebno je prisutna nakana Očenaša koja govori o silnoj potrebi da se izglade dugovi koji opterećuju ljudsku savjest.
Postoje dugovi koje imamo prema Bogu. To je logično. Bog nas je stvorio i usadio u tajnu ljudskog bića plan stvaranja. Međutim, darovao nam je i slobodu kao najizvrsnijem djelu svog stvaranja. Mi smo njegovo vrhunsko djelo u vidljivom svijetu. Iz te slobode čovjek je u mogućnosti da učini mnogo toga što nije u skladu sa smislom njegova života. To je onda i nered u odnosu na Boga Stvoritelja i davatelja života. Tako se gomilaju dugovi prema Bogu. Mi ga s pravom molimo da nam otpusti svekolike dugove koji opterećuju našu savjest.
Slično smijemo promatrati i naše odnose prema ljudima oko sebe. Svaki čovjek živi u odnosu. Nije otok. Nitko nije sam. U životnoj smo povezanosti s roditeljima, rodbinom, ljudima na radnom mjestu. Jedni drugima dugujemo ljubav, a često ju uskratimo. Jedni druge povrijedimo. Često i bez krivnje zadajemo bol jednim drugima. Nekada razočaramo ljude kraj sebe ili ih sablaznimo svojim ponašanjem. Dugovi se gomilaju.
Tko sve to može isplatiti? Čovjek u svakom slučaju može nešto učiniti, ali to je uvijek malo. Zato u Očenašu Boga molimo da on to učini. On nas ispunjava čestim iskustvima oproštenja dugova. Bog nam često govori da nam je oprošteno i da smijemo započeti novi život. Ono na što nas ipak Očenaš potiče jest da učinimo sve koliko je do nas da i naše međusobne dugove brišemo i da ništa ne gradimo na osjećajima nepravde i povrijeđenosti.
10. KAKO I MI OTPUŠTAMO DUŽNICIMA SVOJIM
Tražimo i očekujemo od ljudi oko nas što mislimo da nam treba i na što imamo pravo, a ne želimo svoje potrebe uskladiti s onim što čovjek može i koliko sam ima. U tom neskladu između naših želja i mogućnosti ljudi oko nas događaju se brojni nesporazumi, međusobna ranjavanja. Ostaju među nama brojni dugovi. Isus nas zove da se okrenemo aktivnom nastojanju učiniti ljudima ono što bismo sami htjeli da oni nama učine. To je zlatno pravilo njegova evanđelja. Sve što želite da ljudi vama čine, činite vi drugima.
Poziv na otpuštanje dugova je trajan, a neprestano ga ponavljamo u okviru našega Očenaša. Nije važno jesu li to stvarni dugovi uskraćene ljubavi, ili dugovi naše osjetljive umišljenosti. Valja praštati dugove svojim dužnicima. Oproštenje dugova početak je novih i obnovljenih ljudskih odnosa. Oproštenje dugova bit će siguran temelj za duboko iskustvo onog oproštenja koje uistinu Bog Otac podjeljuje svima nama: jer pred njim nitko od ljudi nije bez duga ljubavi.
11. I NE UVEDI NAS U NAPAST
Bog nas neće uzeti od ovog svijeta jer nas je u njega stavio da ga oplemenimo. Međutim, kako u tom svijetu ima poteškoća i napasti, mnogo otpora Božjoj ljubavi i načelima Božjega zakona, očito je da trebamo puno snage da se odupremo svemu onom što nije Božje. Tu nam je Isus obećao da nas neće ostaviti sirotama. Izbavit će nas od zlih utjecaja svijeta i od Zloga. Dok danas moliš Očenaš, usudi se moliti s nakanom da i danas u tebi pobijedi milost Božja.
12. IZBAVI NAS OD ZLOGA
Biblija upućuje na tajnu prvoga, istočnoga grijeha, kad je čovjek na stanovit način potpao pod utjecaj Zloga. Više je vjerovao himbenim obećanjima Oca laži, nego Ocu istine i svake dobrote. Od toga događaja svaki čovjek nosi na sebi teret koji pripada ljudskome rodu, ljudskome biću po njegovoj naravi. Katkada nam izgleda da je više na djelu mržnja i laž nego dobrota. A i sami u svojim dubinama često moramo osjetiti da smo skloniji činiti zlo nego dobro. Za pobjedu dobra moramo se puno truditi i budno paziti, a za zlo se dovoljno samo prepustiti negativnoj struji koja nas ponese. U takvim situacijama ne možemo sami, trebamo pomoć. Međutim, nemamo je uvijek. A katkada su nam najbliži na sablazan i možda nas vuku dublje u zlo. Ne preostaje nam nitko drugi u toj borbi doli onaj koji nas je stvorio i koji nas najviše ljubi. Imamo Oca na nebesima. Imamo Oca koji ne želi da propadnemo u zlu. Imamo Oca koji nas nije ostavio bespomoćne pred silama zla i Zloga.
13. U LJUBAVI NEMA STRAHA
Isus nas uvjerava da smo djeca Božja. Došao je da nas uvede u taj čarobni prostor ljubavi Očeve. Uvjerava nas da smo po sakramentima krštenja i mi ušli u to zajedništvo te nam se Otac raduje i gleda nas kao svoje sinove i kćeri, kao ljubljenu djecu. Isus nas uvjerava da nas Otac nigdje ne može ostaviti bez svoje ljubavi. Daje nam svoju sigurnost kao svoju baštinu. U srcu njegova Oca ima dovoljno mjesta za svakog od nas, jer svi smo njegova djeca. Kad u nas dođe ta sigurnost i kada se prepustimo toj i takvoj ljubavi, ako dopustimo da ta ljubav zahvati i naše srce, onda ćemo osjetiti istinu iz poslanice svetog Ivana: u ljubavi nema straha.
Zvjezdan Linić