Današnji pastoral gradskih grkokatoličkih župa u Žumberačkom vikarijatu zahtjeva potpuno novi temeljit i racionalan pristup. Glavna karakteristika sadašnjih grkokatoličkih gradskih župa jest raštrkanost. Vjernici su u najvećem broju rasuti po čitavom području određenog grada, ponekad i kilometrima udaljeni od svoje crkve i župnog sjedišta. Činjenica „raštrkanosti“ izravno utječe i na homogenizaciju zajednice koja zapravo u ovom trenutku u nijednom gradu ne postoji. Raspršeni po raznim ulicama i međusobno udaljenim kvartovima vjernici uopće nemaju realnu sliku koliko zapravo ima grkokatoličkih vjernika u pojedinim urbanim naseljima pa se može steći kod pojedinaca krivi dojam da je zapravo grkokatoličkih vjernika manje od stvarnog broja. Danas na području gradskih župa Žumberačkog vikarijata, na temelju Matica obitelji, ima oko šest tisuća grkokatolika što svakako nije mali broj. Raštrkanost vjernika u gradovima ipak nije najveći problem i on se može vrlo brzo i efikasno riješiti ukoliko grkokatolički župnik temeljem svog poziva odluči osobno obići sve vjernike te ih izravno upoznati sa brojčanim odnosno činjeničnim stanjem u određenom kvartu ili ulici. Puno veći problem za grkokatoličke župnike u gradskim župama predstavlja činjenica da se značajan broj vjernika na neki način distancira od vlastitog istočnog obreda. Zašto je tome tako? Do takvog stanja je došlo zbog sustavnog i višegodišnjeg negativnog pristupa određenih medija i pojedinaca koji su u hrvatskom javnom prostoru na vrlo ozbiljan način stvarali animozitet prema svemu što ima bizantsku tradiciju. U takvim okolnostima jedan dio grkokatoličkih vjernika u gradovima potpuno je zanemario vlastiti identitet kojeg sada župnici moraju nanovo izgrađivati. Kada se uzmu u obzir dva najvažnija faktora u pastoralu gradskih grkokatoličkih župa koja izravno utječu na život zajednice, a to su raštrkanost i upitna prihvaćenost istočnog obreda u gradskim sredinama, onda se postavlja pitanje koji župnik može odgovoriti na ove izazove? Na takve izazove može odgovoriti svaki župnik koji je spreman aktivno se uključiti u rješavanje realnih problema. Zatvaranjem očiju pred ovim problemima ili u još gorem slučaju usmjeravanjem vlastitih aktivnosti u poslove oko administracije tzv. „papirologije“, neće se dogoditi toliko potrebna obnova grkokatoličkih gradskih župa. Svaki je župnik duboko svjestan da je potrebno i obnavljati crkvene zgrade, ali to nije najvažnije u životu duhovnog pastira u zajednici. Puno je važnije obilaziti vjernike i poticati ih na dovođenje djece na grkokatolički vjeronauk, na uključivanje u druge župne aktivnosti i na redovitu suradnju sa svojim svećenikom oko zajedničkih duhovnih ciljeva. Ukoliko se svećenik preoptereti administrativnim poslovima nema ga tko zamijeniti u radu sa vjernicima i onda se događa žalosno otuđenje pojedinaca od župe. Problem koji se mogao lako riješiti tada postaje velik . Uvijek treba znati da nije znak slabosti ako neki župnik uvidi činjenicu da se umorio od boravka na župi. Pa i sam papa Benedikt XVI. kada je uvidio da je preopteretio svoje kapacitete zahvalio je na povjerenoj službi i posvetio se osobnoj molitvi i duhovnosti. Bog se ionako uvijek pobrine da Crkvi podari snažne pojedince koji u određenim trenucima mogu dalje ponesti Kristov „ jaram i breme“. Ponekad u životu uistinu valja na trenutak stati i promisliti o vlastitim ograničenostima koja kod svih ljudi prirodno dolaze s godinama.
Župnički „jaram i breme“ u gradskim župama Žumberačkog vikarijata
