Zašto su žumberački svećenici 1924. križevačkom biskupu poručili da im nije duhovni otac?
Osnovno načelo za svakog povjesničara je istraživanje izvorne arhivske građe. Na temelju izvornih dokumenta dolazi se do povijesnih činjenica o određenim osobama ili događajima. Dakako svaka osoba koja se bavi povijesnim pitanjima mora biti svjesna da će njegov rad prije ili kasnije biti podvrgnut znanstvenoj kritici i da će se propitkivati istinitost svakog iznesenog navoda. U posljednje vrijeme aktualizira se pitanje: zbog čega su se žumberački svećenici svojevremeno kolektivno usprotivili jednom križevačkom biskupu koji je ujedno bio i njihov ordinarij? Nije u povijesti čest slučaj da svećenici zajednički ustaju protiv svog biskupa. O kakvom slučaju je ovdje riječ? Je li možda problem bio u svećenstvu ili pak možda u samom biskupu? Dakle radi se o 1924. godini kada križevačkom eparhijom upravlja izvjesni vladika Dionizije Njaradi, koji je na vrlo upitan način naslijedio, među svećenstvom i narodom, iznimno cijenjenog biskupa Julija Drohobeckog. Dok je Križevačkom eparhijom upravljao Njaradi njegov predčasnik zaslužni vladika Drohobecki nalazio se interniran na crkvenom imanju u Pribiću. Da bi rasvijetlili povijesne događaje konzultirati ćemo izvorni arhivski dokument od 27. listopada 1924., sastavljen na 6 listova. Riječ je o Zapisniku sa pastoralne konferencije svećenstva koja je održana u Sošicama u Žumberku. Dokument se nalazi u Arhivu križevačke eparhije, a kopija u Žumberačkom arhivu u Stojdragi. No pogledajmo što nam kazuje sam Zapisnik. Na povijesnom sastanku u Sošicama održanom 27. X. 1924. na kojem se raspravljao o križevačkom biskupu Njaradiju bili su prisutni tadašnji žumberački svećenici: Makso Hranilović-dekan, Milko Goleš – župnik draški, Ćiril Drohobecki-župnik sošički, Ilija Garapić-župnik kaštanski, Pavao Gvozdanović-župnik radatovićki, Janko Rapljenović-župnik grabarski i Petar Gvozdanović-župnik mrzlopoljski. U točki II. spomenutog Zapisnika žumberački svećenici sasvim otvoreno ističu svoje nezadovoljstvo s biskupom Njaradijem te ističu kako on već dugo vremena pravi razliku među svećenstvom i to na izravnu štetu Žumberčana, uskraćujući im osnovna materijalna dobra. U tom smislu biskupu Njaradiju žumberački svećenici pišu: “tražimo ljudsku pravdu, tražimo kršćansku pravdu, tražimo Božju pravdu… Tražimo da se u smislu ovoga vapaja preč. naslov dade što prije na posao, da se opravdani naši zahtjevi bilo s koje strane i na kakav pošten način ispune, te da nam se u što kraćem roku dade odgovor…“ Ponosni i neustrašivi uskočki sinovi zatim Njaradiju s krajnjom ozbiljnošću nadodaju: „ Shvate li se ovi zahtjevi kao buntovni, smiješni ili što slično, potpisano svećenstvo povući će takove konsekvencije, koje ne će biti mile preč. naslovu, a najmanje na diku naše eparhije“. U točki III. svećenici detaljno iznose sve biskupove nepravde koje je počinio, osobito na štetu starijeg svećenstva, te jednoglasno zaključuju: “ Budući da je Ordinarijat biskupije križevačke u svemu radu kao glava biskupije pokazao do danas, da ga u tom uzvišenom radu ne vodi jednaka ljubav prema svećenstvu ove biskupije, da nije prema svemu svećenstvu otac, koji bi morao biti, potpisano svećenstvo osuđuje to.“ Nadalje Žumberački duhovni oci ističu samovolju biskupa koji godinama ignorira pismene i usmene molbe svećenstva te sve radi po vlastitom nahođenju što nije u skladu s tradicijom sinodalnog vođenja Crkve. Od posebne je važnosti za razumijevanje osobe Dionizija Njaradija i njegova odnosa spram žumberačkog svećenstva i dio Zapisnika- točka III. stavak f, u kojem se jasno definiraju i vladikina politička stajališta, a žumberački svećenici napose ističu neprihvatljivu biskupovu podršku „eksponentu“ vladajuće stranke. Svakome je jasno o kojoj se stranci radilo (1924.) u vrijeme diktature velikosrpskog kralja Aleksandra Karađorđevića! Razumljivo je da su Žumberčani bili hrvatski orijentirani i da im je smetala unitaristička politika koja je nanijela toliko zla Hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi na ovim prostorima. A kada jedan katolički biskup pristaje uz takvu politiku iz osobnog interesa onda je to veliki problem. Na žalost i među apostolima je jedan bio problematičan i također nije slavno završio. Inače Njaradi po nacionalnom opredjeljenju uopće nije bio Hrvat, ali je Hrvatima usred Hrvatske kao križevački biskup uskraćivao materijalna dobra razarajući na taj način sustavno hrvatske grkokatoličke župe. I dok je Hrvatima s pozicije biskupa „krojio svoju pravdu“ u isto vrijeme obilato je pomagao neka druga istočna područja u biskupiji o čemu opširno pišu žumberački svećenici. O njegovom odnosu prema svom predčasniku poštovanom biskupu Juliju Drohobeckom kao i o uništavanju Dalmatinskog vikarijata tek će se opširnije pisati u nadolazećem periodu. Potrebno je povijesne istine radi kazati da je Njaradi vrlo vješto prikrivao svoje unutar eparhijsko djelovanje kako ostali hrvatski katolički biskupi ne bi doznali za njegova (ne)djela i nepravde unutar vlastite biskupije. Svim se silama trudio, napose pred zagrebačkim nadbiskupom, ostaviti dojam brižnog biskupa, ali istina se ipak ne može sakriti i ona prije ili kasnije iziđe na svijetlo dana. Eparhijski svećenici i vjerni narod će u konačnici o svakom križevačkom biskupu reći pravu istinu, ma koliko se on trudio „pričati svoju priču“. Zapisnici su stoga od iznimnog značaja za pisanje povijesti jedne biskupije. Ima nažalost i takvih slučajeva gdje osobe upitnih moralni osobina, ukoliko im nešto ne odgovara, jednostavno zapisnik pokušavaju krivotvoriti. Da žumberački svećenici svojevremeno nisu istinito i savjesno vodili zapisnike sa svojih sjednica još bi se mogao pojaviti i kakav nekompetentan poznavatelj crkvene povijesti koji bi se u naše dane usudio usred hrvatskog Zagreba stvarati sliku o biskupu Njaradiju koja ne odgovara povijesnim činjenicama te time dovoditi u zabludu naivne duše slušatelja koji nemaju pristup izvornim dokumentima. Kao vječna oznaka uz osobu biskupa Njaradija stajati će rečenice zaključnog dijela Zapisnika naših žumberačkih svećenika u kojem stoji sljedeće:“…jednodušno osuđujemo ove eklatantne dokaze neljubavi, koja je tijekom jednog decenija izvršena protiv bitnog, sastavnog, autohtonog dijela ove eparhije – žumberačkog svećenstva. S ovih razloga prožeti brigom za opstanak svoje biskupije, u kojoj se ovih zadnjih godina sistematski sijao razdor, dižemo odlučno i muževno svoj glas, da čuju svi oni, kojih se tiče, da ovako dalje ići ne može, jer neminovno vodi do propasti i katastrofe biskupije. “ Križevački vladika Njaradi koji se, kao što gore citirani dokument svjedoči, vrlo grubo odnosio prema hrvatskom grkokatoličkom svećenstvu, konačno je došao u Žumberak, a onda je, nakon što je mirno popio čaj u župnom dvoru u Mrzlom Polju iznenada preminuo prirodnom smrću. Optužbe da je vladika Njaradi otrovan u Žumberku demantirao je službeni nalaz obdukcije Instituta za sudsku medicinu iz Zagreba, Br. 404/1940. (vidi presliku originala u: Žumberački krijes 1998., str. 226). Pokopali su ga u njegovoj rodnoj Vojvodini/Srbiji.
Zašto su žumberački svećenici 1924. križevačkom biskupu poručili da im nije duhovni otac?
