Zašto je blagopokojni žumberački vikar Ivan Pavković u vrijeme biskupa Bukatka pisao o “nemaru i ravnodušnosti”
S povijesne distance potrebno je ponekad donijeti sud o određenim povijesnim crkvenim događajima i osobama. Želimo li ispravno prosuđivati moramo zaviriti u povijesne arhive, ali i posvetiti pažnju svjedočanstvu osoba koje su bile sudionici određenih povijesnih događaja. U naše vrijeme mlađe generacije Žumberčana zanima zbog čega je župa sv. Ivana Krstitelja u Grabru prošla u dvadesetom stoljeću svoj križni put. Što se zapravo u Grabru događalo? Koliku su štetu ovoj župi nanijele ideologije nacizma i komunizma svjedoče povijesne činjenice. Kako je počela kalvarija grabarske župe? Počelo je ovako. Dne 15. kolovoza 1942. godine grabarsku župu zbog ratnih zbivanja koju su prouzročili nacisti, napustio je tadašnji župnik o. Nikola Erdelji. Od tog datuma župa do danas nema stalnog rezidencijalnog župnika. U proljeće 1949., dakle četiri godine nakon završetka II. Svjetskog rata, grupa lokalnih komunista zapalila je grabarsku crkvu. Naredne četiri godine u crkvi se nije služilo već su vjernici odlazili na bogoslužja u Mrzlo Polje ili Pećno. Iako su komunisti 1949. spalili crkvu, župni dvor nije zapaljen. Stanje sa grabarskim dvorom bilo je ipak teško. U njega je provaljeno te je u većoj mjeri opljačkan i devastiran, ali ne i uništen. Isto je bilo i sa župskim gospodarskim zgradama. U takvim okolnostima, kada je crkva uništena, i kada ju se pokušava na bilo koji način osposobiti za bogoslužje učinjena je katastrofalna pogreška. U to je vrijeme grabarskom župom upravljao pećanski župnik Ljubo Ramač. Na njegov prijedlog tadašnji križevački biskup Gabriel Bukatko čini djelo nazapamćeno u povijesti Žumberačkog vikarijata. Naime Ordinarijat križevačke eparhije dopustio je da se sa župne kuće u Ćeićima proda crijep i drvena građa. Tim, danas se može sasvim sigurno kazati, potpuno nerazumnim i sumanutim činom zapravo je zadan smrtni udarac grabarskom pastoralu u drugoj polovici 20. stoljeća. Umjesto da se biskupija bori da se krovište, koje uopće nije bilo toliko uništeno, sanira i time pošalje župljanima poruka nade i vjere za budućnost, organizirana je licitacija za rasprodaju župnog krovišta. Bila je to u punom smislu riječi poruka smrti i tame. Umjesto da se imenuje stalnog župnika u Grabar i da se učini sve da se vrati vjerski život u toliko ranjenu župu, sam biskup daje pismeno dopuštenje da se župna kuća devastira. Paradoks kakav se ne pamti u crkvenoj povijesti Žumberka. Da razumnom čovjeku pamet stane što se u Križevačkoj eparhiji događalo u glavama pojedinih osoba koje su vodile biskupiju. Ono za što se naš biskup dr. Silvestar Bubanović 1809. godine toliko borio, jedan od njegovih nasljednika na tronu križevačkih vladika pretvara u prah i pepeo. Treba li se onda čuditi što je žumberački biskupski vikar blagopokojni Ivica Pavković bio ogorčen na biskupa Gabriela Bukatka i njegove savjetnike. Nije nikakvo čudo što je vikar Pavković nakon svega javno govorio i pisao žumberačkoj i općenito hrvatskoj javnosti da u Križevačkoj biskupiji vlada prema crkvenim nekretninama u žumberačkom Grabru “nemar i ravnodušnost”. Pitamo se danas što je uopće tadašnji biskup Bukatko mislio kada je dopustio takav sumanuti čin kao što je uništenje grabarskog župnog dvora i to nakon što ga čak ni antikristovski komunisti nisu uništili? No pitajmo se na kraju i ovo: Što bi bilo da je vladika Gabriel Bukatko u to vrijeme minimalno pomogao sanaciju grabarskog dvora i imenovao stalnog župnika. Ili da barem nije dopustio rasprodaju građe s krovišta grabarskog župnog dvora? Bilo bi samo normalno, i ništa više niti ništa manje od toga.