Zadušne subote i strogi nauk Crkve o životu nakon smrti
Posljednjih tjedana u župama Žumberačkog vikarijata služe se za pokojne liturgije povodom obilježavanja Zadušnih subota. Na ovim veoma posjećenim liturgijama svećenici i vjerni narod sa najvećom sabranošću mole za one koji su preminuli i sada se nalaze u Vječnosti. Smrt, kao neminovna stvarnost, svakog vjernika više od ičega potiče da razmišlja o pitanju; što se događa s čovjekom nakon završetka zemaljskog života? Kako bi u ovako osjetljivom pitanju poučili vjernike, u svrhu spasenja duša, svećenici Vikarijata strogo se pridržavaju službenog nauka Crkve o pitanjima prekogrobnog života. Prije svega ovdje tumačenja treba davati na temelju Pisma Svete kongregacije za nauk vjere o pitanju prekogrobnog života kojeg je potpisao pročelnik Kongregacije kardinal Franjo Šeper, a potvrdio osobno papa Ivan Pavao II. dne 17. svibnja 1979. godine. Ovo pismo svojevremeno je izazvalo ogromno zanimanje jer daje odgovore na pitanja koja ulaze u nukleus ljudske osobnosti. Važno je naglasiti da ovaj nauk Crkva daje u ime Krista i to o vremenu koje se događa između smrti kršćanina i općeg uskrsnuća na Sudnjem danu. Katolički nauk dakle jasno i nedvosmisleno tumači da odmah nakon smrti slijedi poseban sud. Nakon tog suda duše pravednika odlaze u nebo, a duše onih koji su umrli u teškom grijehu odlaze u pakao. Duše pak onih koji su preminuli s malim ili lakim grijesima odlaze u čistilište. Upravo za duše u čistilištu Crkva prikazuje svoje molitve. Iz tog razloga se vjernici okupljaju, na Zadušnim subotama, na liturgijama, jer čvrsto vjeruju da molitva Crkve zaista pomaže ublaženju muka dušama u čistilištu. Od posebnog je značaja vjernike upoznati s detaljem kojeg Kongregacija u spomenutom dokumentu (članak 3.) posebno naglašava: „ nakon fizičke smrti preživljuje i opstoji određeni duhovni sastojak, obdaren sviješću i voljom, tako da ljudsko „ja“ i dalje postoji“. Ova definicija svakog katolika potiče, ali i obvezuje da moli za duše preminulih.