Vrijeme suodgovornosti u Vikarijatu
Crkva je u ovom povijesnom času stavljena u posebno “ograničeno stanje”. To je stanje u neku ruku prisilnog individulizma. Nismo više u prirodnom stanju slobodnog zajedništva koje je svojstveno Crkvi, već smo u izvanrednom stanju fizičke izdvojenosti iz zajednice. Crkva je u duhovnom smislu suodgovorna za cijelo društvo i zato ovo stanje prihvaća samo kao “prolaznu nužnost”. Dozivamo si u svijest da smo svi suodgovorni za Crkvu – biskupi za vođenje, svećenici za vjernike, a vjernici za međusobne odnose. Nema “krize poslušnosti” ni “krize odgovornosti” svi smo jedinstveni u prihvaćanju vlastite suodgovornosti. U kolektivnoj suodgovornosti se zapravo očituje ljubav prema Crkvi. Dapače i u ovaj kriznoj situaciji jača “snaga hijerarhijskog autoriteta”. Vodimo se rečenicom uvaženog teologa koje je kazao kako je “kršćanin čovjek kojem je Bog povjerio drugog čovjeka”. To se sada u punom smislu ostvaruje u našoj sredini. Moramo puno više brinuti jedni za druge, to je naša kršćanska zbilja i drugog puta nema.