Grkokatolički svećenik i poznati publicist dr. Roman Miz koji je do sada napisao sedam knjiga o povijesti grkokatolika Ukrajinaca u Bosni i Hercegovini u svom posljednjem djelu „ Materijali za povijest Ukrajinaca u Bosni“ Novi Sad 2013., na str. 210 objavio je do sada crkvenoj javnosti potpuno nepoznati podatak po kojem je sarajevski Vrhobosanski nadbiskup dr. Josip Stadler još 20. siječnja 1907. godine uputio peticiju zemaljskoj vladi u Sarajevu s molbom za „osnivanje posebnog grkokatoličkog episkopata u BiH“. Ovaj podatak od iznimne je važnosti jer nam svjedoči o činjenici kako se još prije više od stotinu godina, na najvišoj biskupskoj razini, promišljalo o uspostavi grkokatoličke crkvene hijerarhije u BiH. Kako se može iščitati nadbiskup Stadler nije predlagao tek nižu razinu crkve uprave tj. osnivanje Apostolskog egzarhata već je konkretno predložio osnivanje sasvim nove grkokatoličke biskupije koja bi pokrivala područje cijele države Bosne i Hercegovine. Zbog čega tada nije uvažen zahtjev nadbiskupa Stadlera ostaje nam nepoznato, ali čini se da nekome ipak nije odgovarao još jedan katolički biskup u Bosni. Iz događaja koji su uslijedili unutar ukrajinske grkokatoličke zajednice u BiH u narednim desetljećima početkom 20. stoljeća može se zaključiti kako je vrhbosanski nadbiskup, vrlo dobro upućen u meritum stvari, uvidio realnu opasnost za Katoličku crkvu u Bosni ako grkokatolici Ukrajinci ne dobiju vlastitog biskupa sa svim autoritetom koji ta služba nosi. Da je nadbiskup Stadler bio u pravu kada je 1907. godine tražio osnivanje grkokatoličke biskupije i imenovanje biskupa pokazalo se ubrzo točnim. Nakon što je prijedlog katoličkog episkopata u BiH suzbijen dogodilo se nažalost upravo ono što je nadbiskup Stadler predviđao. Godine 1912. na području Bosne započela je aktivna antigrkokatolička propaganda koja se pod patronatom nove države SHS od 1918. nastavila razvijati na izravnu štetu bosanskih grkokatolika. Bez svog stalnog biskupa u Bosni koji bi ih svojim autoritetom izravno zaštitio-pa i pred civilnim vlastima, a daleko od Križevaca, grkokatolici u bosanskim župama 1922. bivaju izloženi djelovanju pravoslavnog svećenika Vasilija Striljčeka (nekadašnjeg grkokatolika) koji je zaređen od srpsko-pravoslavnog skopskog vladike Varnave (kasnijeg patrijarha) te je zatim od Sinoda SPC-a upućen „u misiju“ da grkokatolike u Bosni prevede u pravoslavlje. On je u svom djelovanju imao značajnog uspjeha osobito među grkokatolicima Ukrajincima u mjestima Hrvačani i Novoj Dubravi gdje su za nekadašnje grkokatolike osnovane nove pravoslavne parohije. Iz opširne dokumentacije koju je objavio dr. Roman Miz vidljivo je kako su dvadesetih godina 20. stoljeća ogromnu ulogu u prevođenju bosanskih grkokatolika u pravoslavlje imali članovi Sinoda SPC-a i osobito banjalučki pravoslavni vladike. Proces prevođenja grkokatolika u pravoslavlje Sinod SPC kontinuirano je pratio i podržavao davanjem izdašne novčane pomoči. Da li bi pravoslavna misija među bosanskim grkokatolicima imala tolike rezultate da se na vrijeme usvojio prijedlog nadbiskupa Josipa Stadlera o osnivanju nove grkokatoličke biskupije u Bosni davane 1907., nikada nećemo saznati.
Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler još 1907. predlagao osnivanje Grkokatoličkog episkopata u BiH
