Od doseljenja Uskoka u Žumberak 1530. godine pa sve do naših dana Žumberački grkokatolici – Hrvati vjerno su branili Hrvatsku od raznih osvajača. Tijekom duge vojne povijesti Uskoci su redovito uza se imali svoje svećenike koji su duhovno skrbili za njih i njihove obitelji. U prvo vrijeme svećenici su se nastanili u središta uskočkih naselja u Žumberku te su bili zalog duhovne stabilnosti narodu koji je životima plaćao slobodu Hrvatske i Europe. U kasnijem razdoblju Austrougarska država osnovala je posebnu Vojnu kapelaniju za grkokatolike koja je imala svoje središte u Zagrebu, a zatim u Zadru. U starijim spisima nalaze se podaci po kojima je vidljivo da je i u Dubrovniku postojala grupa grkokatoličkih vojnika koju je redovito tijekom 19. stoljeća posjećivao katolički svećenik istočnog obreda. Bogoslužja su vojni svećenici u dogovoru s mjesnim biskupima uglavnom obavljali u rimokatoličkim crkvama ili kapelama. U vrijeme II. Svjetskog rata na temelju stare austrougarske tradicije vojnog dušobrižništva križevački vladika dr. Janko Šimrak oformio je Grkokatolički vojni vikarijat sa tri svećenika (T. Severović, J. Rapljenović i I.Krajačić), od kojih je jedan redovito djelovao u staroj vojnoj bolnici u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Činjenica o povijesnom postojanju Grkokatoličkog vojnog vikarijata danas se opet aktualizira. Često se među svećenicima može čuti pitanje: ako su Žumberčani grkokatolici-Hrvati sudjelovali kao branitelji u Domovinskom ratu, te mnogi u obrani poginuli, ako su Žumberački uskoci 1545.obranili grad Zagreb, a 1593. Sisak od Osmanlija, ako su i danas mnogi zaposleni u MUP-u i MORH-u, ako je u nedavnoj povijesti postojao cijeli Vojni grkokatolički vikarijat, zašto danas nemamo vlastitog grkokatoličkog svećenika unutar sustava? Postavlja se logičko pitanje ako nema grkokatoličkog bogoslužja u vojnim i policijskim kapelama, gdje onda i na koji način unutar sustava naši vjernici obdržavaju svoj obred i vlastitu tradiciju? Na temelju sadašnjeg stanja može se zaključiti da je istočni katolički obred u potpunosti isključen iz Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj. Sada se opet postavlja moralno pitanje; da li hrvatski biskupi okupljeni u HBK na Ksaveru smatraju da je sasvim ispravno da za područje cijele države nije imenovan niti jedan grkokatolički vojni svećenik., da li je ispravno i bilo čime opravdano da ni u Statutu Vojnog ordinarijata nigdje nije spomenuto postojanje istočnog katoličkog obreda u RH. Ako postoji cijela jedna grkokatolička biskupija u republici Hrvatskoj bilo bi valjda logično da ona barem sa jednim svećenikom participira i u Vojnom ordinarijatu te se na taj način pokaže sva punina obrednog zajedništva. Ovako je i u očima laika vidljivo da je Vojni ordinarijat zapravo namijenjen samo latinskom obredu. Pitanje grkokatoličkog vojnog dušobrižnika nije puko numeričko ili kadrovsko pitanje, koje se rješava jednim dekretom, već je to je prije svega prvorazredno moralno pitanje jednakosti i pravednosti unutar same Crkve kojeg treba raspraviti. Ovo otvoreno pitanje, svakako će u perspektivi biti u središtu zanimanja svećenika Žumberačkog vikarijata stoga bi ga bilo mudro što skorije riješiti, jer je već do sada isključivanjem istočnog obreda unutar Vojnog ordinarijata, napravljena značajna šteta.
