Vladika Teofil Pašić i grkokatoličko biskupijsko sjedište u Plaškom 1741. godine

Vladika Teofil Pašić i grkokatoličko biskupijsko sjedište u Plaškom 1741. godine

Vladika Teofil Pašić i grkokatoličko biskupijsko sjedište u Plaškom 1741. godine
Na povijesnoj pozornici u tridesetim godina 18. stoljeća pojavljuje se Teofil Pašić koji će kao grkokatolički vladika stalno rezidirati u ličkom naselju Plaški. Zbog činjenice da je bio prvi sjedinjeni (grkokatolički) vladika koji je stolovao u Lici važno nam se podrobnije upoznati s njegovom osobom kao i sa svim okolnostima koje su dovele da Plaški postane grkokatoličko biskupsko sjedište u 18. stoljeću. Teofil Pašić bio je marčanski monah. Pouzdano se zna da je 1733./34. boravio u Potsdamu jer nam je sačuvano pismo postamskog rimokatoličkog vojnog dušobrižnika Rajmunda Brunsa iz 1734. kojeg je on uputio zagrebačkom biskupu Jurju Branjugu. U pismu se saznaju mnoge zanimljivosti o Pašiću. Prema dokumentu Teofil Pašić došao je u Potsdam s ispravom tj. preporukom koju je 31. IV. 1733. potpisao zagrebački biskup Juraj Branjug. Ta se preporuka zapravo odnosila na prikupljanje milostinje za manastir sv. Aranđela Mihaela u Marči ali u toj preporuci je po svemu sudeći Pašić preporučen i kao misionar za potsdamsko područje gdje je bilo „mnogo sekti“. Osim toga Pašić je u Potsdamu primljen i kao dušobrižnik za grkokatoličke vojnike iz Hrvatske kojih je bilo tridesetak, a pruski kralj Fridrik Vilim I. za potrebe ovih grkokatoličkih vojnika podigao je i grkokatoličku kapelu u kojoj je Pašić služio. Dominikanac Rajmund Bruns koji je u Potsdamu vršio službu vojnog dušobrižnika za vojnike rimokatolike iz Hrvatske saznao je od samog Pašića da se on izjašnjava kao „Greci ritus Wallachorum“ (Vlah grčkog obreda) i da u svojoj kapeli ispovijeda i Grke, dok ga Rusi izbjegavaju posebice „otkako su ga vidjeli da se u katoličkoj crkvi pričešćuje“. Nakon boravka u Potsdamu Teofil Pašić vraća se u Zagreb gdje postaje nadstojnikom nauka u Grkokatoličkom sjemeništu na zagrebačkom Gornjem Gradu. S te funkcije piše pismo biskupu Branjugu 20. veljače 1737. Vrlo vjerojatno je Pašić sam predlagao da bude imenovan marčanskim biskupom sa čime se složio zagrebački biskup Juraj Branjug. Upravo je biskup Branjug Pašića poslao u Rim s pismima u kojima je on predstavljen kao najbolji kandidat za svidničkog (marčanskog) biskupa. U veljači 1737. Pašić je boravio u Svetoj Nedjelji (Radatovići) u Žumberku odakle piše svom prijatelju zagrebačkom biskupu Branjugu. S blagoslovom Branjuga početkom rujna 1737. krenuo je Pašić u Rim. Dne 28. rujna 1737. piše Branjugu da se nalazi u kapucinskom samostanu u Rijeci. U pismu moli biskupa da mu pošalje putnicu, preporuku za Rim i novac. U Rim je stigao 24. travnja i predao preporuke papi s molbom da ga imenuje marčanskim biskupom. Za vrijeme boravka u Rimu Pašića je Kongregacija za širenje vjere (Propaganda) smjestila u kući rutenskih bazilijanaca kod sv. Sergija i Bakha. Papa je molbu uputio zboru kardinala za širenje vjere, a Pašiću je obećao da će zatražiti o njemu izvještaj od nuncija iz Beča. Za vrijeme Pašićevog boravka u Rimu kralj Karlo III. izdao je 19. ožujka 1738. dekret kojim na prijedlog zagrebačkog biskupa Jurja Branjuga imenuje Teofila Pašića svidničkim (marčanskim) opatom. Dekret o imenovanju i darovnica poslani su Pašiću u Rim iz Zagreba 20. travnja, a stigli su na ruke Pašića 9. svibnja. Prefekt kongregacije de Propaganda predložio je papi Klementu XII. na audijenciji 6. kolovoza 1738. da imenuje Teofila Pašića apostolskim vikarom Uskoka s naslovom platejskog biskupa i da ga dade u Rimu zarediti. Papa Klement XII. doista je imenovao Pašića 28. kolovoza 1738. Platejskim (svidničkim ili marčanskim) biskupom, a za biskupa ga je zaredio grčki nadbiskup u Rimu Vasilije Matranga 20. siječnja 1739. godine. Pašić je zaređen za biskupa po bizantskom obredu u crkvi kolegija pape Urbana uz asistenciju još dvojice biskupa. O vlastitom ređenju Pašić je izvijestio svog stalnog zaštitnika u domovini zagrebačkog biskupa Branjuga navodeći da je prilikom svog biskupskog posvećenja i propovijedao, a slijedeći dan (21. siječnja) primio ga je u audijenciju sam papa. U proljeće 1739. krenuo je Pašić, sada kao grkokatolički biskup, preko Venecije u Beč. Dne 7. svibnja primio ga je car u audijenciju. Iz Beča se zatim vratio u Pribić već početkom lipnja, jer 18. lipnja iz Pribića piše biskupu Jurju Branjugu. Vrlo važan događaj u Pašićevom životu dogodio se 28. studenoga 1739. Tog ga je dana Carski dvor posebnim restriktom postavio za episkopa sveg naroda grčkog obreda u Hrvatskoj. Nakon ovog imenovanja već 16. prosinca 1739. Senjski i Krbavsko-modruški biskup Ivan Antun Benzoni imenuje Teofila Pašića generalnim vikarom za vjernike bizantskog obreda na području svoje Senjske i Krbavsko-modruške biskupije sa svim ovlastima. Ovdje donosimo tekst Benzonijevog dekreta Pašiću. „Mi Ivan Anton Benzoni svete i Apostolske stolice biskup dajemo na znanje svima, kojih se tiče, da smo mi, želeći kako valja pobrinuti se za duše, božanskim promislom, povjerene našoj pastirskoj brizi, uprli naš pogled, na štovanog nam u Kristu brata, presvijetlog i prečasnog gospodina Teofila Pašića, grčkog obreda episkopa svidničkog (o.p. Marčanskog), pa da njega, o čijoj vjernosti, časnosti znanju i osobito revnosti oko prave vjere najbolje uvjerenje imamo, prizivajući ga u dio spomenuta naše brige za našega generalnog vikara, u duhovnim stvarima nad dušama svećeničkim i svjetovnim grčkog obreda, što žive po svim mjestima u obje naše biskupije (op. Senjsko i Krbavsko-modruškoj), a poimence u mjestu Plaškom i Tržiću, glasom ovoga pisma činimo, postavljamo i imenujemo, te mu dajemo i uručujemo potpunu i slobodnu moć, i osobiti naš mandat, da može biskupske čini vršiti u crkvama istog grčkog obreda: crkve, oltare, molitvena mjesta i sazidana groblja blagoslivljati i posvećivati, pa i ostala mjesta, posuđe i odijela namijenjena službi Božjoj, da može u svima, nama pridržanim slučajevima i sam razrješavati, i drugim vjernicima koji su sposobni za to, davati takvu vlast razrješavanja; da može Potvrdu dijeliti, rukopolagati i sve ostalo što je biskupski red, činiti i dijecezanima istoga obreda tajen vršiti; bračne parnice i sva ostala, što spadaju pred biskupov sud, raspravljati i rješavati, župe nadgledati i nove osnivati, a podignute i opale podizati, ili ih prenašati u krilo materi crkvi, dostojnije na ispražnjene namiještati; pomoćnike davati nesposobnima i iznemoglim župnicima; naloge naše izvršavati; kazne dijeliti, od čina zvanja, uprave, djelovanja, odlučivanja i lišavati kako pravda donosi; dohotke i druge, pravom dozvoljene plodove pobirati i sve ostalo činiti i izvršavati što se nađe da spada ma kako k zvanju vikarskom. Mi obećavamo, da ćemo sva njegova djela, presude i mandate odobriti, zapovijedajući svima, kojih se tiče pod kazni ekskomunikacije, koju sada za tada u ovom pismu izričemo, da istog štovanog nam u Kristu brata, presvijetlog i prečasnog gospodina Teofila Pašića, grčkog obreda episkopa svidničkog, kao vikara i službenika našega imaju smatrati i primiti; njemu u svemu, što na nas i na naše redovno upravljanje spada ili spadati može –slijediti, pomagati, i točno pokoravati se sa obvezom. Vrlo je zanimljivo da u dekretu biskup Benzoni grkokatoličkom biskupu Pašiću daje i trajnu ovlast podjeljivanja sv. Potvrde (Krizme) nad vjernicima latinskog obreda u Lici i Krbavi. Kao što se može iz svih povijesnih dokumenata iščitati vladiku Teofila Pašića podržavali su zagrebački i senjski biskup davši mu velike ovlasti. Uz crkvenu, i tadašnja vojna vlast izlazila je u svemu u susret Pašiću. No ipak kako je došlo do instalacije u Plaškom, ako je tu već prije 1740. postojalo pravoslavno eparhijsko sjedište? Na području Like postojala je prije Pašićevog dolaska pravoslavna Karlovačko-senjska eparhija sa vlastitim episkopom Danilom Ljubotinom koji je nakon smrti pravoslavnog Kostajničko-zrinopoljskog vladike Stefana Ljubibratića 1738. preuzeo upravu i ovog vladičanstva. Ljubotina je dakle 1738./39., godine upravljao sa dvije pravoslavne eparhije: Karlovačko-senjskom i Kostajničko-zrinopoljskom. Međutim vladika Ljubotina preminuo je već 29. siječnja 1739. čime su obije eparhije ostale bez poglavara. Uslijed ispražnjenih vladičanskih stolica zagrebački biskup Juraj Branjug zatražio je od Bečkog dvora obustavljanje imenovanje Ljubotinovog nasljednika te je predložio da se oba vladičanstva dodijele grkokatoličkom biskupu Teofilu Pašiću. Isti prijedlog o Pašiću kao jedinom zakonitom biskupu na području Like, Banije i Krorduna (nekadašnjeg Karlovačkog generalata) iznio je 9. rujna 1739. i karlovački general Juraj Herberstain. Bečki dvor uvažio je prijedloge hrvatskih biskupa i vojnih zapovjednika te nije imenovan novi pravoslavni episkop za Liku već je dekret sa svim ovlastima izdan Teofilu Pašiću 28. 11.1739. Karlovački general Juraj Herberstein izdao 12. prosinca 1740. nalog svim kapetanima da imaju vladiku Pašića pratiti na njegovim službenim putovanjima, osigurati mu osedlanog konja i pružiti mu vojnu zaštitu ako zatreba. Najvjerojatnije je, s čime se slaže i većina katoličkih i pravoslavnih povjesničara, da je Pašić instaliran u vladičanskom dvoru u Plaškom u proljeće 1741. godine. Iste godine Pašić je vizitirao parohije po Lici (Medak i Ostrvica),ali i na Kordunu i Baniji. Iz pisma od 6. veljače 1741. kojeg je Pašić iz Pribića uputio zagrebačkom biskupu Branjugu razvidno je da je za svog boravka u Lici i Krbavi vladika Pašić okupio nekoliko tamošnjih mladića koje je kao kandidate za svećenički red namjeravao smjestiti u zagrebačko Grkokatoličko sjemenište. Njih bi nakon ređenja vratio u Liku i Krbavu na tamošnje župe. U pismu svom velikom prijatelju zagrebačkom biskupu Branjugu žali se da ih u Sjemeništu nema od čega uzdržavati, stoga ne može provesti u djelo svoj naum o ređenju kandidata iz Like. S povijesne distance mora se ipak zaključiti da grkokatolički vladika Pašić ipak nije bio dorastao zadatku kojeg su pred njega stavile vojne vlasti, zagrebački i senjski biskup. Zaplevši se u materijalne i moralne probleme trajno je napustio je Liku vjerojatno već 1741. godine vrativši se u Pribić. Tu je boravio do 1746. kada je Zbor kardinala poveo istragu protiv njega te mu je po odluci bečkog nuncija oduzeta biskupija, a on sam interniran je u vasilijanski manastir u Lavov (Ukrajina). U kijevskopečerskom manastiru nekadašnji vladika Teofil Pašić preminuo je 1759. godine.