Vikar Šajatović vodio uspješno Križevačku eparhiju četiri godine, došao vladika Bukatko pa započela rasprodaja imovine
Križevački vladika dr. Janko Šimrak, koji se u svom mandatu istaknuo u obnovi biskupske rezidencije i dogradnji eparhijskog sjemeništa, preminuo je 9. kolovoza 1946. godine u svojoj biskupskoj rezidenciji. Uslijed ispražnjenog mjesta križevačkog ordinarija Sveta Stolica imenovala je 1946. godine tadašnjeg vikara Daniela Šajatovića za biskupskog upravitelja, sa svim ovlastima osim ređenja. Koliko je poznato iz stoljetne povijesti Križevačke eparhije to je jedini slučaj da je biskupiju vodio vikar. Veoma je zanimljivo da je vikar Daniel Šajatović vodio Križevačku eparhiju čak četiri godine što je neuobičajeno dugo za takve slučajeve, tj. krizna razdoblja. U tom razdoblju, dakle od 1946. do 1950. godine, za vrijeme vikarevog upravljanja Križevačkom biskupijom nisu zabilježene nikakve rasprodaje crkvene zemlje iako je baš u tom razdoblju biskupiji oduzeta velika imovina u Križevcima, Tkalcu i Preseki (imovina je biskupiji oduzeta odlukom Okružne komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Bjelovaru, broj: 3226, od 2.8.1946.) Ostavljen je u Križevcima samo agrarni maksimum od 10 hektara. No ni u takvim teškim trenucima kada su biskupiji bila potrebna materijalna sredstava upravitelj eparhije vikar Daniel Šajatović nije dopustio nikakvu prodaju crkvene zemlje ili drugih nekretnina. Dapače do danas sačuvane fotografije svjedoče da se biskupsko polje u to vrijeme obrađivalo i s njime se ispravno gospodarilo. No problemi će nastupiti dne 8. srpnja 1950. kada je eparhijski svećenik Gabriel Bukatko imenovan apostolskim upraviteljem Križevačke eparhije. S njegovim dolaskom u povijesti Križevačke eparhije započinje, kako je to zapisao na jednom mjestu blagopokojni vikar Ivan Pavković, “razdoblje manične rasprodaje crkvene imovine”. Takav slučaj “manične rasprodaje” zabilježen je u žumberačkoj župi Grabar gdje je 1956. organizirana skandalozna licitacija za krovište sa župnog dvora. Kasnije se nastavilo sa rasprodajom crkvene zemlje u samim Križevcima, u Dišniku kod Garešnice, pa u dalmatinskoj Vrlici itd. Osobito je bio opasan pokušaj prodaje crkvene zemlje i nekretnina u Mrzlom Polju i Stojdragi. Naime iz arhivskih spisa vidi sa da su sami vjernici iz Stojdrage spriječili sudbinu Dišnika i Vrlike kada su 1956. godine u neku ruku zaprijetili Ordinarijatu da se započne brinuti o crkvenoj imovini u Stojdragi ili će oni poduzeti mjere da se imovina spasi. Namjera Ordinarijata bila je dozvoliti prodaju gospodarske zgrade uz župni dvor u Stojdragi i to nekom državnom službeniku koji je bio poznat kao ateist. U spisu br. 263/56 od 7.6.1956 (AKB) župljani Stojdrage, u potpisu njih 58, pišu biskupu Bukatku vezano za nebrigu o crkvenoj imovini u Stojdragi: “Mi potpisani župljani župe Stojdraga, ponovno molimo svoju biskupiju…vi se izgovarate, mi to ne vjerujemo, u susjednoj Sloveniji sve ratne ruševine morale su se već popraviti. Pišite nama pa ćemo mi sami ići na našu općinu u Samoboru i tražiti dozvolu da se obnovi naš župni dvor. Kad je vlast dozvolila popraviti spaljenu crkvu, onda će sigurno dozvoliti obnoviti i župni dvor”. Uz to Stojdračani u pismu traže i stalnog župnika. To je pismo stojdaških vjernika 1956. godine zaustavilo uhodani “modus operandi” biskupa Bukatka za uništavanje i rasprodaju crkvene imovine. Tamo gdje vjernici nisu bili organizirani slijedila je crna sudbina. Dakle, prvo ne imenuj stalnog župnika u župu, zatim pusti da župni dvor propadne, onda kad se sve dovede u teško stanje jednostavno prodaj pod izgovorom da se ne isplati obnavljati.
Zanimljivo je da je baš u to vrijeme kad se masovno rasprodavala crkvena imovina u Križevačkoj eparhiji tadašnji vladika Bukatko, napustio svoju stoljetnu rezidenciju u Križevcima, postao latinski nadbiskup, i učestalo krenuo putovati po svijetu. Za to su ipak bila potrebna sredstva. Žrtva su bile eparhijske nekretnine, a posredno i pastoral.