Vikar Ivan Pavković podnio je težak križ za vrijeme svoje službe
Blagopokojni žumberački biskupski vikar, rektor Grkokatoličkog sjemeništa i gornjogradski župnik mons. Ivan Pavković želio je da njegovo tijelo nakon smrti dan uskrsnuća čeka na grabarskom groblju u Žumberku. Svećenstvo Žumberačkog vikarijata, unatoč svim okolnostima, nije zaboravilo želju svog dragog svećenika. Sada su se ostvarile mogućnosti i zemni ostaci vikara Pavkovića prenesi su iz Križevaca u Žumberak. Promišljajući o životu i djelu vikara Pavkovića uočavamo da je više desetljeća savjesno i odgovorno istovremeno obavljao tri dužnosti: vikara, rektora i župnika. Nakon povijesnog odmaka, kada se može razborito rasuditi, dolazi se do zaključka da je ostvario iznimne rezultate zbog toga zaslužuje osobitu zahvalnost nove generacije svećenika. No je li na svom svećeničkom putu imao i teškoća? Svakako, jer nam to potvrđuju svjedoci ondašnjeg vremena. Problema je uvijek bilo i biti će ih i na to treba biti spreman. Ali jedan detalj koji je vezan za vikara Pavkovića osobito je važan za povijest Žumberačkog vikarijata i Križevačke eparhije. Vikar Pavković kao rektor Grkokatoličkog sjemeništa oštro se protivio nakani vladike Gabriela Bukatka da se ukine malo sjemenište u Zagrebu. Unatoč svemu Bukatko je samovoljno nakon tri stoljeća uspješnog rada naprosto 1970. ukinuo malo sjemenište. Taj postupak bez presedana, koji nije imao nikakvog razumskog utemeljenja donio je Križevačkoj eparhiji neviđenu duhovnu ali i pastoralnu štetu koja nije ispravljena sve do danas. Pavković je znao koliku je štetu ukidanjem malog sjemeništa Eparhiji nanio Bukatko ali nikakvih osobitih mjera protiv njega nije poduzimao. No kao i toliki drugi u povijesti Crkve ni Pavković nije slutio što se zapravo njemu iza leđa kuha i kakva mu se sudbina sprema u “beogradskoj kuhinji gospodina Gabriela Bukatka”. Naime, od 8. do 11. travnja 1975. održavala se biskupska konferencija tadašnjeg jugoslavenskog episkopata. Na toj sjednici Bukatko je biskupima podnio tajnu tužbu protiv vikara Pavkovića. Taj svirepi čin pokušaja uklanjanja vikara i rektora Pavkovića međutim gospodinu Bukatku kod hrvatskih biskupa nije prošao. Bukatku su se usprotivili biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine a napose blagopokojni pomoćni biskup dr. Josip Salač. Naime Salač je bio pravi hrvatski rodoljub i mučenik za hrvatsku državu a znao je itekako da se o Bukatku govori da je suradnik komunističke UDBE. Nasuprot Bukatka koji je imao veoma slab ugled među hrvatskim rimokatoličkim svećenstvom, Pavković je bio među zagrebačkim klerom poznat kao vjerni sin Katoličke crkve i pravi hrvatski rodoljub. No i nakon svega trebalo je i dalje živjeti. Zaista je zanimljivo kako je Bukatko nakon svog nečasnog djela mogao i dalje dolaziti na Gornji Grad i služiti zajedno sa vikarom i rektorom svetu liturgiju.