Veliko poštovanje vjernika u Žumberku prema svojim pokojnicima
U trenucima posebne životne osjetljivosti, a to je trenutak kada nam umru naši najmiliji, oslanjamo se na naše drage svećenike. Svećenička prisutnost u tim trenucima daje snagu da se obitelj i rodbina ne prepusti očaju. Kroz stoljeća u Žumberku svećenici mole za preminule i na Zadušnim subotama. Taj lijepi običaj ostao je sačuvan još od starih uskočkih vremena. Ima li ljepše slike od crkve ispunjene vjernicima koji predvođeni svojim svećenikom uzdižu molitve Trojedinom Bogu. Zajednica vjernika u Žumberku mora biti čvrsta u pradjedovskoj vjeri. Vjera naših slavnih uskočkih pradjedova uči nas da ovaj život smrću zapravo ne prestaje. To nam potvrđuje i sam Isus iz Nazareta koji je nakon smrti ponovno oživio, pokazao se svjedocima i uzašao opet pred svjedocima na Nebo. Smrt, dakle ne predstavlja konačni kraj našeg osobnog života. U latinskom obredu sprovoda na najljepši mogući način to je sažeto u rečenici: “Tvojim se vjernima Gospode život mijenja, a ne oduzima”. U toj je rečenici sva punina naše kršćanske vjere. No koliko mi vjernici o činjenici vječnoga života zapravo razmišljamo u svakodnevnom životu? Po svemu sudeći premalo. Monasi na gori Atonskoj u Grčkoj svoju teološku misao temelje upravo na neprestanom promišljanu o smrtnom času. To ih potiče da svo Evanđelje promatraju u vidu svog skorog odlaska sa ovoga svijeta i to onkraj našeg vremena. Konačno svakom razumnom čovjeku i Bogorodičina ukazanja potvrđuju da postoji život onkraj naše stvarnosti u kojem nastavljaju živjeti oni koji su bili prije nas.