Veliki crkveni jubilej
315 godina od osnutka
grkokatoličke Slavonske eparhije
sa sjedištem u Pakracu
1699. – 2014.
Nastanak grkokatoličke Slavonske eparhije u Pakracu
Nastanak grkokatoličke Slavonske eparhije neodvojivo je povezan sa osobom Petronija Ljubibratića – koji je kao generalni vikar pravoslavnog beogradsko-karlovačkog mitropolita Simeona Ljubibratića sklopio crkveno zajedništvo sa Katoličkom crkvom 1693. godine. Nakon smrti srijemskog grkokatoličkog biskupa Longina Rajića bečki carski dvor imenovao je 31. svibnja 1694. Petronija za Rajićevog nasljednika. U carskoj diplomi za sjedište grkokatoličkih biskupa određen je manastir sv. Nikole u Hopovu na Fruškoj Gori u Vojvodini. Nakon svega tri godine Petronije napušta Hopovo i doseljava u Pakrac. Za dolazak Ljubibratića u Pakrac presudna je bila djelatnost rimokatoličkog misionara Petra Bakića (kasnijeg đakovačko-bosanskog biskupa) koji je od 1694. na poziv kardinala Leopolda Kolonića obilazio Požeško i Pakračko područje pokušavajući postići sjedinjenje Katoličke i Pravoslavne crkve. Za rođenog splićanina Petra Bakića (1670.-1749.) navodi se da je „mlad i nadobudan“ istinski vjerovao u zajedništvo Crkava, a njegovim je zalaganjem i pravoslavni varadinsko-jegarski vladika Jefrem Banjanin sklopio crkveno zajedništvo sa Rimskom crkvom. Od 1697. Petar Bakić imenovan je tumačem „ilirskog“ jezika na bečkom dvoru, što mu je uvelike olakšalo pristup tadašnjim utjecajnim krugovima monarhije. Po svemu sudeći upravo je Bakić pripremio teren da Ljubibratić doseli u Pakrac te tu pokraj zgrade vojne komande otkupi drvenu kuću za svoj smještaj. Nesumnjivo se iz povijesnih izvora može zaključiti da je procesom doseljenja Ljubibratića u Pakrac zapravo upravljao utjecajni kardinal, i od 1695. ugarski primas, Leopold Kolonić koji je na tlu Hrvatske pokušao osnovati uz već postojeću grkokatoličku Marčansku eparhiju i jednu novu za slavonsko područje koje je netom oslobođeno od Turaka. Kardinal Kolonić, koji je bio glavni savjetnik cara Leopolda I., o svom planu ništa nije govorio grkokatoličkim marčanskim vladikama jer je ispravno pretpostavljao da se oni sa takvim stavovima ne bi složili. Iz dosada dostupnih izvora može se zaključiti da svoj plan o novoj grkokatoličkoj biskupiji kardinal Kolonić nije spominjao ni zagrebačkom biskupu Stjepanu Selišćeviću (1694.-1703.) sve dok Ljubibratić nije doselio u Pakrac 1697.g. Inače zagrebački biskup Selišćević vodio je, nakon oslobođenja Slavonije, spor sa bosanskim biskupom Nikolom Ogramićem oko jurisdikcije nad pakračkim područjem. Nakon spora koji „nije bio ni jednostavan ni obziran“ Selišćević je dobio parnicu. Najbliže je povijesnoj istini teza po kojoj je Kolonić svim crkvenim procesima na tlu Slavonije upravljao sam smatrajući marčanskog i zagrebačkog biskupa suvišnima u ovom predmetu. Nakon što je Petronije Ljubibratić 1697. u Pakracu „vlastitim novcem kupio kuću i zemlju za vlastito uzdržavanje“, nastavljene su aktivnosti oko formiranja grkokatoličke biskupije. Ubrzanju postupka osnivanja biskupije svakako je pridonio događaj vojničke prisege koji se zbio u pakračkoj rimokatoličkoj župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije. Tom je prilikom Petronije Ljubibratić sa dvjesto svojih graničara svečano prisegnuo na vjernost Katoličkoj crkvi. Nakon tog događaja, o kojem su izvijestili vojni zapovjednici, Bečki dvor se konačno odlučio podržati i provesti u djelo Kolonićev prijedlog o novoj grkokatoličkoj biskupiji u Slavoniji. Sve to potvrđuje i podatak po kojem je car 29. studenoga 1698. osigurao prihode za uzdržavanje Petronija Ljubibratića u Pakracu, a nekoliko mjeseci kasnije 26. svibnja 1699. car Leopold I. osnovao je konačno i grkokatoličku Slavonsku eparhiju sa sjedištem u Pakracu. Prilikom osnivanja novoj eparhiji dodijeljen je jurisdikcijski teritorij cijele Slavonije i Srijema, a Petronije Ljubibratić stavljen je pod zaštitu osječkog vojnog zapovjednika. U isto vrijeme Petronije Ljubibratić gradi drvenu crkvu sv. Trifuna koja je služila i kao saborni hram (katedrala), a na groblju je podigao kapelu Rođenja presvete Bogorodice koju je namijenio za ukop budućih grkokatoličkih vladika u Pakracu. Unutar vladičanskog dvora uredio je i malu kapelu posvećenu Blagovijesti.
Rimski dokumenti o Ljubibratiću
Nakon osnivanja eparhije uslijedile su aktivnosti oko posvete Petronija Ljubibratića za biskupa. U Arhivu kongregacije za evangelizaciju naroda u Rimu nalaze se dva dokumenta koja govore o Ljubibratićevoj posveti za biskupa. U dokumentu od 20. lipnja 1699. bečki nuncij Andrea Sante Croce piše predstojniku Kongregacije za širenje vjere da je Ljubibratić „…još otprilike prije pet godina položio ispovijest katoličke vjere…“, čime se potvrđuje nakana da se dade odobrenje za biskupsku posvetu. Nuncij ne propušta naglasiti da je o svemu usuglašeno stajalište sa kardinalom Leopoldom Kolonićem. U spisima se nadalje navode i Ljubibratićeve namjere oko same posvete po kojima predlaže da ga za biskupa posveti „episkop Nektarije Egzotović (Exotovich), kojega je pošto je prihvatio Jedinstvo posvetio za biskupa Patriarha Greco residente in Venetia (o.p. grkokatolički arhiepiskop Meletije Tipaldi iz Venecije)“. Nadalje se vezano za samu biskupsku posvetu navodi da bi „uz episkopa Nektarija prisustvovala još dva grkokatolička episkopa ili jedan biskup i arhimandrit“. Nuncijevo pismo vezano za Ljubibratićevu biskupsku posvetu dospjelo je u rimsko Državno tajništvo, a odatle je 2. srpnja 1699. upućeno tajniku Kongregacije za širenje vjere Karlu Augustiniju Fabroniju s popratnom molbom da se Tajništvu dostavi odluka Kongregacije o toj stvari. Daljnjih pisanih podataka nema,ali se iz svega što se kasnije događalo zaključuje da je Ljubibratić dobio pozitivan odgovor te da je uistinu i posvećen za grkokatoličkog biskupa po spomenutom Nektariju Egzotoviću. Neki povjesničari navode da je biskupsku diplomu Petroniju Ljubibratiću potpisao sam papa Inocent XI.
Petronije Ljubibratić i patrijarh Arsenije III zvani Černojević
Grkokatolički vladika Petronije Ljubibratić i pravoslavni patrijarha Arsrnije III. zvani Černojević dobro su se poznavali. Stoga je njihov osobni odnos imao presudnu ulogu u svim aktivnostima oko Slavonske eparhije. U bečkom arhivu sačuvane su predstavke iz kojih je vidljivo da se Petronije, nakon sklapanja crkvenog zajedništva višekratno žalio caru na patrijarha Arsenija koji ga „ometa u radu“. Petronije se prvi puta žalio caru na Arsenija još 1695. dok je boravio u Hopovu u Srijemu. Kasnija nakana patrijarha Arsenija da se nastani u Pakracu uz Petronija Ljubibratića naišla je na otpor pakračkog katoličkog klera koji je „uporno odbijao da se u srce grkokatolika postavlja patrijarha“. Na drugom mjestu se pak navodi da je patrijarh želio biti što bliže Pakracu jer su tu „grkokatolici (unijati) bili najjači“. Patrijarha je osobito smetalo što su Petronija Ljubibratića kao grkokatoličkog biskupa podržavali pakrački graničari te njihovi „ knezovi i vojvode“. Patrijarhovim nakanama da se nastani u Pakracu odlučno se suprotstavio i general Starhemberg čija je riječ bila presudna da se patrijarhu nije dozvolio stalni boravak u Pakracu. Naime, general je smatrao da su patrijarhove dobre veze sa Turcima i Rusijom sigurnosni problem za carski dvor i preko toga za stabilnost cijele granice. Suočen sa Petronijem, katoličkim klerom i vojnim zapovjednicima patrijarh Arsenije nije imao izgreda te je interniran u udaljeni Sant Andrej kod Budimpešte. Doživjevši teški osobni neuspjeh patrijarh je sada još snažnije odlučio krenuti u borbu protiv svog poznanika Petronija i njegove novoosnovane grkokatoličke Slavonske eparhije. Iz Sant Andreja je patrijarh preko monaha upućivao narodu u Slavoniji poslanice u kojima je pozivao na neposlušnost prema Ljubibratiću. Narod u Slavoniji se pak podijelio. Jedan dio puka je podržavao patrijarha dok se drugi dio priklonio Ljubibratiću. Patrijarh se inače na slavonskom području lažno predstavlja uglednim prezimenom Černojević iako je bio iz sasvim druge porodice crnogorskih Paštrovića, što je Petronije kao njegov nekadašnji bliski suradnik itekako dobro znao jer je i sam potjecao iz okolice Kotora. Petronijev položaj u Pakracu dodatno je osnažen kada je k njemu doselio grkokatolički vladika Job Rajić nekadašnji iguman manastira Orahovica koji je još 18.1. 1690. sa svojih 17 župa sklopio crkveno zajedništvo s Katoličkom crkvom. Patrijarha je pak više od ičeg zabrinjavala sve veća podrška naroda koji se u Pakracu i Slavoniji potpuno okrenuo Ljubibratiću, čija se jurisdikcija sada protezala sve do Srijema, a patrijarh je de facto bio potpuno isključen s tog područja. Položaj patrijarha na bečkom dvoru naglo se promijenio 1703. kada je buknula buna mađarskog kneza i erdeljskog vojvode Franje Rakoczya II protiv Habzburgovaca. Zbog straha da ne stane na stranu Rakoczya bečki je dvor patrijarhu vratio oduzete titule te mu širom otvorio vrata na slavonsko područje. Dakako da je patrijarh iskoristio povoljan trenutak te se posebno usmjerio na preuzimanje već postojeće Petronijeve grkokatoličke eparhije u Pakracu.
Kraj grkokatoličke eparhije u Pakracu
Uvidjevši opasnost za opstanak grkokatoličke eparhije u Slavoniji pred kraj svog života vladika Petronije Ljubibratić je uputio pismo zagrebačkom biskupu u kojem predlaže svog brata Janićija za nasljednika na tronu grkokatoličkog vladike u Pakracu. Svu imovinu Petronije je prije smrti prenio na svog brata Janićija koji je imao pravo raspolagati sa svim nekretninama. Sa izborom Janićija za novog grkokatoličkog biskupa u Pakracu složio se i zagrebački biskup Martin Brajković (1703.-1708.) te je prihvatio poziv da dođe na instalaciju novog biskupa u Pakrac. Sa ovim se izborom međutim nije složio grkokatolički marčanski vladika Gabriel Turčinović koji je kardinalu Koloniću 30. travnja 1704. uputio „fatalno pismo“ protesta u kojem je negativno prikazao braću Ljubibratiće. Kasnije povijesne analize pokazale su da je grkokatolički vladika Turčinović teško obmanuo kardinala Kolonića, optužujući Ljubibratiće za nepostojeće pomirenje s patrijarhom. Pravi razlog opstrukcije od strane Turčinovića je bio posve druge naravi. Turčinović se naime pribojavao da će se državna sredstva namijenjena Marči dodijeliti Pakracu. To je razvidno iz dokumenata u kojima se može iščitati kako ugarski kancelar Ladislav Matyassvski, koji je isplaćivao pomoć katoličkim biskupijama, nije uopće razlikovao grkokatolička biskupska središta u Marči i Pakracu. Kancelar Matyassavski, inače biskup, nije odviše slušao kardinala Kolonića koji je bio u svemu skloniji pakračkom negoli marčanskom biskupu. Stavovi Kolonića, razumije se, izravno su ugrožavali poziciju samog Turčinovića u Marči koji se svim silama trudio ugasiti plamen nove grkokatoličke biskupije u Pakracu. Pismo biskupa Turčinovića koje ugledni hrvatski povjesničar i biskup dr. Janko Šimrak opravdano naziva „fatalnim“ imalo je nesagledive posljedice na crkvene prilike na pakračkom ali i širem slavonskom području, sve do danas. Prvo u nizu negativnih učinaka ovog pisma bilo je odgađanje biskupske intronizacije Janićija Ljubibratića u Pakracu. Janićije je osobno ovu odgodu teško podnio, što će se vidjeti iz njegovih daljnjih postupaka. U takvim, od marčanskog biskupa Turčinovića planski stvorenim, kaotičnim okolnostima pravoslavni patrijarh Arsenije III zvani Černojević iskorištava priliku i od razočaranog Janićija Ljubibratića, brata pokojnog vladike Petronija, 1704. otkupljuje biskupski dvor, grkokatoličku sabornu crkvu sv. Trifuna sa inventarom i grobljansku kapelu za 1000 kruna. Naredne godine patrijarh je u Pakracu postavio prvog pravoslavnog vladiku Sofronija Podgoričanina i od tada (1705.) započinje na nekadašnjim grkokatoličkim temeljima rasti nova pravoslavna Pakračka eparhija, koja 1952. mijenja naziv u Slavonska eparhija. Patrijarh Arsenije je u Pakracu zauvijek izbrisao grkokatoličko ime sv. Trifuna i sabornu crkvu preimenovao u Presvetu Trojicu. Grkokatolička Slavonska eparhija postojala je u Pakracu svega četiri godine (1699. – 1704.), ali i kratkotrajnost njezinog vijeka osiguralo joj je svoje mjesto u povijesti Crkve u Hrvatskoj.
Pokušaj obnove Slavonske biskupije
Ugarska dvorska kancelarija pokušala je 1720. poništiti ugovor između Janićija Ljubibratića i Arsenija III. zvanog Černojevića o prodaji grkokatoličke katedrale sv. Trifuna i vladičanskog dvora u Pakracu, ali je zbog utjecaja nadređenog bečkog dvora i nestabilnih političkih prilika ipak inicijativa ugarske kancelarije ostala neispunjena. U to vrijeme (1720.) pojavila se inicijativa da se u Pakracu opet instalira grkokatolički biskup, a predložen je i kandidat Stjepan Vojnović koji je „imao velike zasluge u ratu 1716.-1718“. Prijedlog ugarske kancelarije bečki dvor ipak nije potvrdio označivši Stjepana Vojnovića kao „nepoznatog“. Marčanski vladike tražili su povrat jurisdikcije nad Pakracem u dva navrata. Prvi puta Rafael Marković 1726., a zatim Grgur Vučinić 1728. Velike nade polagane su u povrat Pakraca nakon 28.XI. 1739. Tog je datuma naime carskim dekretom marčanski biskup Teofil Pašić postavljen je za „episkopa sveg naroda grčkog obreda u Hrvatskoj“. Ova carska odluka u svim državnim tijelima tumačila se kako je jedini zakoniti biskup svih kršćana istočnog obreda na tlu Hrvatske isključivo marčanski vladika Teofil Pašić. Međutim vladiku Pašića nije zanimao Pakrac, on se na osnovu carskog dekreta instalirao kao grkokatolički vladika u Plaškom u Lici, potpuno ignorirajući nekadašnju biskupiju u Slavoniji. Kasnije se ideja o obnovi Slavonske grkokatoličke eparhije pojavila opet 1774. u vrijeme velikog križevačkog biskupa Vasilija Božičkovića. On je, uvidjevši problematiku teritorijalne udaljenosti grkokatoličkih župa u Slavoniji i Srijemu, napisao opširan spis o potrebi obnove ove eparhije. Nekoliko godine kasnije (1776.) Božičković je i službeno uputio Dvoru u Beču predstavku o potrebi obnove ove eparhije, ali do obnove ipak nije došlo ponajprije iz materijalnih razloga. Nije bilo manje važno ni pitanje o prikladnom kandidatu za mjesto mogućeg slavonskog grkokatoličkog biskupa. Nakon znamenitog biskupa Vasilija Božičkovića pitanje obnove grkokatoličke Slavonske eparhije više se nije ozbiljnije razmatralo u katoličkim crkvenim krugovima u Hrvatskoj.