Velebne ukrajinsko-grkokatoličke crkve u Bosni nisu riješile problem asimilacije
U posljednjih stotinu godina u mjestima koja naseljavaju Ukrajinci-grkokatolici u susjednoj republici Bosni i Hercegovini izgrađeni su mnogobrojni velebni hramovi. Velike crkve uz koje su redovito podignuti župni dvorovi i pastoralne dvorane, izgrađene su u svrhu očuvanja katoličke zajednice istočnog obreda u Bosni. Kako bi naglasili nacionalnu pripadnost svojoj ukrajinskoj naciji bosanski Ukrajinci neke su od svojih crkava obojili u prepoznatljivu svijetlo plavu boju koja se nalazi i na ukrajinskoj nacionalnoj zastavi. Tako se u Bosni može izdaleka prepoznati ukrajinsko-grkokatolička crkva upravo po plavoj fasadi. No unatoč velebnim hramovima, samostanima i pastoralnim centrima danas u Bosni, baš kao ni prije osamdesetak godina, ne jenjava asimilacija Ukrajinaca-grkokatolika. Odlazak mladih Ukrajinaca-grkokatolika na vjenčanja u Srpske pravoslavne crkve u Bosni postavlja pred odgovorne u Crkvi pitanje: je li baš sve učinjeno na spašavanju grkokatolika u Bosni od potpune asimilacija? Kako primjećuju dobri poznavatelji crkvenih prilika u Bosni, ukoliko se nastavi sadašnja situacija da grkokatolici u BiH nemaju svoj vlastiti egzarhat i egzarha realno je očekivati u narednim desetljećima potpunu asimilaciju. Proglašenje samostalnog Egzarhata i imenovanje egzarha iz naroda kojem pripadaju grkokatolici u Bosni jedini je put k očuvanju tamošnje zajednice. Egzarh koji je stalno prisutan među svojom pastvom svojim vlastitim prisustvom učvršćuje zajednicu koja je očito poljuljana problemom asimilacije. Bez predmetno je raspravljati kako se iz Hrvatske mogu rješavati svakodnevni problemi na terenu u Bosni. Kada bi tome bilo tako onda nikada ne bi bila osnovana Banjalučka biskupija čiji zapadni dijelovi su svojevremeno pripadali pod Zagrebačku biskupiju. Crkvena je praksa da grkokatolički egzarh (primjer Srbije i Makedonije) aktivno sudjeluje u životu mjesne Crkve, što nije praksa za vikarijatsku razinu. To znači da egzarh kao biskup može sudjelovati na susretima, proštenjima, kongresima itd… te na taj način adekvatno predstavljati cijelu grkokatoličku zajednicu u BiH. Bezbroj se mogućnosti u pastoralnom smislu otvara ako se imenuje grkokatoličkog egzarha za BiH. Nakon više od stotinu godina prisutnosti Ukrajinaca-grkokatolika u Bosni konačno je potrebno podići crkvenu organizaciju na višu razinu. U suprotnome moglo bi se dogoditi da potpuno nestane katolika istočnog obreda u BiH, a to vjerujemo Sveta Stolica nikako ne želi.
Velebne ukrajinsko-grkokatoličke crkve u Bosni nisu riješile problem asimilacije
