Uspostava Apostolske administrature za grkokatolike u BiH godine 1914.
U posljednje vrijeme sve se učestalije govori o dismembraciji Križevačke eparhije što primarno podrazumijeva uspostavu novog Grkokatoličkog egzarhata u Bosni i Hercegovini. Novi egzarhat koji će se osnovati u BiH u trenutku kada se ostvari i posljednji ali najvažniji uvjet zapravo je samo prirodna nadogradnja tradicije samostalnosti grkokatolika u Bosni koje je naglo prekinuto još 1924. godine. Prvi grkokatolici Ukrajinci u Bosnu doselili su davne 1890. godine. Nedugo nakon naseljavanja obraćaju se pismom ukrajinskom metropolitu Andiji Šeptickom da im pošalje svećenika. Od samog doseljenja bosanski (ukrajinski) grkokatolici nisu se dakle vezali za hrvatsku Križevačku eparhiju već se vežu za svoju crkvenu hijerarhiju u Ukrajini od koje traže svećenika za svoje duhovne potrebe. Svojim sunarodnjacima 1902. dolazi u posjet i sam ukrajinski halički mitropolit i nadbiskup lavovski Andrij Šepticki koji uskoro predlaže Svetoj Stolici da se u BiH imenuje generalni vikar za grkokatolike-Ukrajince, a da ordinarij bude vrhbosanski nadbiskup Stadler. Mitropolit Šepticki je dakle prvi Svetoj Stolici predložio samostalno crkveno uređenje za grkokatolike u BiH, još prije nadbiskupa Stadlera. Prijedlog Šeptickog konačno je 1907. godine prihvaćen od Svete Stolice te je dr. Josip Žuka imenovan generalnim vikarom za grkokatolike-Ukrajince u BiH. Prema zamisli mitropolita Šeptickog, vrhbosanskog nadbiskupa Stadlera i tadašnjeg križevačkog vladike Julija Drohobeckog, Sveta Stolica nastavila je u narednim godinama, podizati grkokatoličku hijerarhiju u BiH na višu razinu. Godine 1914. ugledni ukrajinski svećenik mitronosac Aleksije Bazjuk imenovan je grkokatoličkim apostolskim administratorom za Bosnu i Hercegovinu i time su svi bosanski grkokatolici podvrgnuti izravno jurisdikciji Rima tj. Kongregaciji za Istočne crkve (vidi: dr. Mirko Boić, Juvilejnyj kalendar 1940., Derventa, str. 41). Apostolski administrator Bazjuk stigao je u Sarajevo 7. listopada 1914. godine, a tu je zatekao grkokatoličkog vojnog svećenika dr. Mirka Boića rodom iz Žumberka koji se posebno obradovao svom subratu. Inače dr. Boić o apostolskom administratoru Bazjuku piše najljepšim riječima. Da bi bio što bliže svojim vjernicima mitronosac Bazjuk već 1916. preseljava svoje sjedište iz Sarajeva u Banja Luku. Posebno je važno istaknuti natpis na službenom pečatu kojim se koristio mitronosac Bazjuk, a on glasi: ADMINISTRATIO APOSTOLICA CATHOLICORUM GRAECO RUTHENI RITUS IN BOSNIA ET HERZEGOVINA-u prijevodu: Apostolska administratura katolika grko-rusinskog (o.p.ukrajinskog) obreda u Bosni i Hercegovini. Ovaj pečat, koji je ostao sačuvan na crkvenim dokumentima, simbolizira u punom smislu riječi povijesnu crkvenu autonomiju ukrajinskih grkokatolika u Bosni. Bez ovog pečata bilo bi malo materijalnih dokaza da je još prije stotinu godina (1914.) postojala samostalna grkokatolička Apostolska administratura u BiH. Inače nakon što se uspostavi Apostolska adminstratura u pojedinoj državi, slijedeći stupanj je uspostava egzarhata s vlastitim ordinarijem. Sve do 1924. godine Apostolska administratura u BiH lijepo se razvijala, izgrađene su nove crkve i osnovane nove župe, a u Kamenici je osnovan čak i grkokatolički – studitski manastir, kojeg je posjetio za svog trećeg boravka u Bosni i mitropolit Šepticki. Bilo je to vrijeme napretka i izgradnje iako Apostolska administratura nije bila pod jurisdikcijom Križevačke eparhije. Deset godina (1914.-1924.) Administratura je imala pod izravnom upravom rimske Istočne kongregacije visoki stupanj crkvene autonomije, materijalnu sigurnost za svećenike, a iznad svega imala je svog mitronosca sa sjedištem u Banja Luci. No na veliku nesreću 1924. godine Apostolska administratura se naprasno ukida te se svodi na nižu razinu tj. na vikarijat i pripaja se zatim Križevačkoj eparhiji. Mitronosac Bazjuk dvije godine kasnije napustio je Bosnu te se vratio u ukrajinski Lavov. Odlaskom Bazjuka je (de iure i de facto) Bosna ostala bez svoje grkokatoličke mitre-krune. U to vrijeme je na tronu križevački vladika bio izvjesni Dionizij Njaradi koji je kao što je vidljivo iz arhivske dokumentacije već postojeću, kroz deset godina uhodanu i aktivnu Apostolsku administraturu u BiH umjesto podizanja na višu razinu egzarhata sveo na nižu razinu vikarijata. Potez bez presedana u povijesti Križevačke eparhije! S povijesne distance promatrajući bila je to velika pogreška jednog čovjeka, nedoraslog povijesnim izazovima, koju generacije iza njega nisu ispravile. Dakako plod „mudrog vladičinog“ Grkokatoličkom crkvom u BiH upravljanja uskoro se konkretno očitovao u nastanku novih ukrajinskih-pravoslavnih parohija u BiH. Da se primjerice razumno promišljalo, kao u vrijeme blage uspomene vladike Drohobeckog – do 1914.godine, grkokatolici Ukrajinci u Bosni i Hercegovini već bi u tridesetim godinama XX. stoljeća imali vlastiti egzarhat i vladiku, a vjernici zasigurno ne bi prelazili u pravoslavlje. Bilo bi na zadovoljavajući način riješeno i materijalno pitanje za uzdržavanje egzarhata, a Katolička crkva u BiH imala bi jednog katoličkog ordinarija više.
Uspostava Apostolske administrature za grkokatolike u BiH godine 1914.
