U Krista se krstiste, u Krista se obukoste, aliluja!
Bogojavljenje je jedan od najvećih i najstarijih blagdana Crkve. Njegov je sadržaj objava Boga u Svetoj Trojici, objava Isusova Bogosinovstva i njegova poslanja kao Mesije, te posvećenje vode za oproštenje grijeha u krštenju.
Posvećenje vode Jordana za kupelj preporođenja Istočna Crkva posebno proživljava na dan Bogojavljenja kad največanijim obredom blagoslivlje vodu spominjući se svih spasenjskih djela što ih je Bog izveo po ‘stvoru vode’. Od prvih stoljeća kršćanstva pa sve duboko u srednji vijek bilo je uobičajeno u noći Bogojavljenja krstiti katekumene (odrasle kandidate) i djecu. Noć uoči Bogojavljenja, jednako kao i vigilija Uskrsa i Duhova bili su povlašteni rokovi krštenja. Na taj se način htjelo jasno pokazati usku povezanost krsta s velikim spasenjskim djelima u Kristu. U našem bizantsko-slavenskom obredu sačuvao se vidljivi trag ove prakse u liturgijskom obrascu. Tih se, naime, dana i danas pjeva ‘Jelici vo Hrista…’ umjesto ‘Svjatij Bože…’.
Krštenje je duboko vezano uz dobrotu i ljubav Trojedinog Boga. Njegova objava (Theofania, Bogojavljenje) što je slavimo na ovaj dan očitovala se u tri Osobe. Krštenje je početak vjere u Trojedinoga Boga, što i riječi krštenja izražavaju: ‘Kreščajetsja rab Božji vo imja Otca i Sina i Svjatago Duha’ – ‘Krsti se sluga Božji u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amin.’
Bog je začetnik svakog dobra, a njegova se dobrota posebno pokazala u njegovu Sinu Isusu Kristu. U poslanici na Bogojavljenje sv. Pavao kaže: ‘Kada se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novog rođenja i obnavljanju po Duhu Svetomu koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da, opravdani njegovom milošću, po nadi, budemo baštinici života vječnoga’ (Titu 3, 4-7).
Polijevanje krsnom vodom znak je Kristove pobjede nad grijehom. To znači da odsad Krist daje snagu da se odupremo zlu. Krštenik je pozvan da kroz sav svoj život pokazuje i predstavlja Kristovu pobjedu nad grijehom.
Kao začetnik svakog dobra Krist nas po krštenju suobličuje svome tijelu. ‘Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni’ ( 1 Kor 12, 13). Po krštenju smo suobličeni Kristu – ‘Koji se god u Krista krstiste, u Krista se obukoste’ (Gal 3, 27), kako svečanom pjesmom to objavljuje i liturgija Bogojavljenja: Jelici vo Hrista krestitesja, vo Hrista oblekostesja, Aliluja!
Voda je oduvijek smatrana osnovnim počelom života. Svakodnevno nas iskustvo uči da bez vode nema života. Nije stoga čudno da sve civilizacije i ostale religije izvan kršćanstva gledaju u vodi simbol života.
U Knjizi Postanka stoji: ‘U početku stvaranja Duh Gospodnji lebdio je nad vodama’. Ova nam rečenica ne označuje samo biološki početak života na Zemlji – bilo u shvaćanju starozavjetnog čovjeka bilo u smislu suvremene znanosti. Ona nosi još mnogo dublje značenje, ona nam predočuje daljnju dimenziju znaka vode. ‘Duh Gospodnji lebdio je nad vodama’ – označuje Boga kao gospodara voda, gospodara svijeta i svega stvorenoga. On šalje ‘kišu zemlji’, što je opet znak njegove dobrote iskazane čovjeku, jer mu osigurava plodove zemlje i tako ga obdaruje blagostanjem.
Po tome je voda i znak Božjeg blagoslova čovjeku, ali ne samo u materijalnom smislu, već ona poprima simboličko značenje – voda simbolizira životvornu moć Božju, koja će se izliti u mesijanskim vremenima i omogućiti ljudima da u punini donose rod. Bog je izvor života za čovjeka i daje mu snagu da istraje u ljubavi i vjernosti. Daleko od Boga čovjek je samo sušna i bezvodna zemlja prepuštena smrti; on stoga čezne za Bogom kao što košuta čezne za živom vodom (Ps 42, 2).
No Biblija pozna i zastrašujuću moć vode, koja ima razornu moć uništenja. Ali i tim vodama vlada Bog i on zna zaštititi pravednika, no isto tako može dopustiti kaznu bezbožniku (Noa, opći potop, prijelaz preko Crvenog mora).
Voda je nadalje blagotvorno sredstvo čišćenja. Kao sredstvo fizičkog čišćenja voda označuje moralnu čistoću. Razna obredna čišćenja tijela u Starom zavjetu imala su biti znamen unutarnjeg čišćenja srca (Ivan krštava u vodi ‘radi obraćenja’).
U Novom zavjetu Krist donosi ljudima životvornu vodu. On govori Samarijanki da onaj koji od te vode pije neće ožedniti. Ta voda nije drugo nego Duh Sveti, životvorna moć Boga Stvoritelja (Iv 7, 39).
Simbolizam vode nalazi, konačno, svoje puno značenje u kršćanskom krštenju. Krštenje očišćuje savjest. Ono je kupka koja nas pere od grijeha primjenjujući na nas otkupiteljsku snagu krvi Kristove (Heb 9, 13).
Unutarnja povezanost krštenja kao pritjelovljenja Kristu očituje se i u riječi ‘krstiti’, kako su sveta braća Ćiril i Metod na slavenski prevela grčku riječ ‘baptizein’, što znači umakati, uranjati. Tako se je, naime, potpunim uranjanjem krštenika u vodu redovito krstilo u prvom tisućljeću kršćanstva, jednako na Istoku kao i na Zapadu.
Stoga temeljnom simbolu krsne vode – čišćenju – dodaje sv. Pavao i ovo drugo, uranjenje novokrštenika u vodu i njegovo izranjanje simbolizira njegov ukop s Kristom i njegovo duhovno uskrsnuće (Rim 6, 3-11).
U kršćanskoj starini, kad su se uglavnom krstili odrasli, izgrađivale su se posebne građevine uz crkve – krstionice s krsnim studencem u obliku kamenice ili bazenom u obliku križa. Jedan od najljepših, teološki duboko sadržajnijih, natpisa ostao nam je sačuvan na krstionici kneza Višeslava iz IX-XI. st.: ‘Ovo je izvor koji prima slabe da ih vrati prosvijetljene. Ovdje se peru od svojih opačina što su ih od prvog roditelja primili da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo.’