Svoja promišljanja o Grkokatoličkoj crkvi u BiH temeljiti na djelu vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera

Svoja promišljanja o Grkokatoličkoj crkvi u BiH temeljiti na djelu vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera
Bulom Ex hac augusta od 5. srpnja 1881. papa Leon XIII. uspostavio je redovnu crkvenu hijerarhiju u Bosni i Hercegovini. Za nadbiskupa vrhbosanskog imenovan je istom svećenik Zagrebačke nadbiskupije dr. Josip Stadler. Pred nadbiskupom Stadlerom bio je težak zadatak da nakon višestoljetne turske vladavine u Bosni, sada pod vlašću Austrougarske monarhije uspostavi redovitu crkvenu hijerarhiju. Već u prvim godinama svoje pastirske službe u Bosni nadbiskup Stadler uspio je konsolidirati Katoličku crkvu u toj državi. Osnovao je nova sjemeništa, škole, karitativne ustanove te doveo časne sestre u svoju nadbiskupiju. Osim toga pokrenuo je i izdavačku djelatnost. Pokrenuo je među ostalim i službeni vjesnik Vrhbosanske nadbiskupije koji do danas nosi isti naslov “Vrhbosna”. U vrijeme pastirske službe dr. Josipa Stadlera u Bosnu doseljava i veliki broj grkokatolika Ukrajinaca iz zapadnoukrajinske pokrajine Galicije. Za razumijevanje povijesti Grkokatoličke crkve u Bosni od iznimne je važnosti konzultirati službeni nadbiskupski vjesnik “Vrhbosna” koji nam daje autentične podatke o odnosu nadbiskupa Stadlera prema grkokatolicima u Bosni. Prvi spomen grkokatolika u vjesniku “Vrhbosna” objavljen je 1899. kada se u br. 14 donosi pastirska poslanica zaslužnog križevačkog vladike Julija Drohobeckog. Godine 1911. u “Vrhobosni” (br. 19) nadbiskup dr. Josip Stadler koji je u to vrijeme ujedno i apostolski vikar za grkokatolike u BiH, imenovan od pape Leona XIII., poziva grkokatolike da služe u sarajevskim crkvama navodeći: “Naše rimokatoličke crkve u Sarajevu otvorene su grkokatolicima, neka tu vrše svoje bogoslužje, dok ne dobiju svoju crkvu.” Zasigurno najvažniji dokument koji svjedoči o začetniku ideje o samostalnosti Grkokatoličke crkve u BiH datiran je u 1914. godinu. U “Vrhbosni” br. 22/1914. stoji slijedeće:” Zauzimanjem preuz. g. Nadbiskupa vrhbosanskog osnovala je Sv. Stolica odlukom od 7. listopada o.g. apostolsku administraturu za grkokatolike u Bosni i Hercegovini. Prvim grkokatoličkim administratorom za Bosnu imenovao je sv. Otac papa Benedikt XV. dosadašnjeg misionara za ukrajinske iseljenike u Bremenu, preč. g. Aleksija Baziuka”. Ova službena objava trajno svjedoči kako je upravo vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler utemeljio ideju o Apostolskoj administraturi u BiH koju je zatim prihvatila i u djelo provela Sveta Stolica. Veoma je zanimljiv podatak iz “Promjena u Vrhbosanskoj nadbiskupiji za 1914. godinu” iz kojih se vidi da je nadbiskup Josip Stadler kao apostolski vikar za grkokatolike u BiH vršio personalne promjene grkokatoličkih svećenika kao njihov ordinarij. Tako je grkokatoličkog župnika iz Zavidovića dr. Mirka Boića službenim dekretom imenovao vojnim grkokatoličkim dušobrižnikom sa sjedištem u Sarajevu. Grkokatolička župa u Zavidovićima kasnije je ugašena. Ugledni i među grkokatolicima u Bosni cijenjeni nadbiskup Stadler na čiji prijedlog je Sveta Stolica osnovala grkokatoličku Apostolsku administraturu u BiH, pružio je svesrdnu podršku i novom grkokatoličkom administratoru mons. Aleksiju Baziuku koji se nastanio u Sarajevu. U isto su vrijeme 1914. g. u Sarajevu boravila dvojica grkokatoličkih svećenika dr. Mirko Boić i mons. Aleksije Baziuk, a za dolazak obadvojice u Sarajevo izravno je zaslužan nadbiskup Stadler. O visokom statusu kojeg je među katoličkim klerom u Bosni uživao grkokatolički apostolski administrator mons. Aleksije Baziuk svjedoči i izvješće u “Vrhbosni” br. 7-8. od 1916. godine. Radi se naime o posjetu Beču i samom caru Franji Josipu I. kojeg je posjetila visoka delegacija crkvenih velikodostojnika iz Bosne. U toj je delegaciji uz pomoćnog sarajevskog biskupa dr. Ivana Šarića bio i mons. Aleksije Bazjuk koji je pred Carem predstavljao grkokatolike iz BiH. Činjenica da je u Beč na primanje kod cara putovao mons. Bazjuk zasigurno je zasmetala upravitelju Križevačke eparhije gospodinu Dioniziju Njaradiju koji sve do 1920. nije imenovan križevačkim biskupom. Podatak da je mons. Bazjuk predstavljao bosanske grkokatolike pred državnim vlastima do sada nije bio poznat široj javnosti, a zapravo zorno svjedoći koliko je državna vlast ozbiljno shvaćala grkokatoličkog crkvenog predstavnika u Bosni i Hercegovini. U “Vrhbosni” (br. 23) za godinu 1916. čitamo kako su nadbiskup Stadler i administrator za grkokatolike u BiH mons. Bazjuk zajedno služili misu zadušnicu za preminulog cara Franju Josipa I. Na istom mjestu objavljena je i “sažalnica za cara” apostolskog administratora Bazjuka. Iz objave ove sažalnice u službenom vjesniku Vrhbosanske nadbiskupije vidljivo je na kako visokoj razini su surađivali dr. Stadler i mons. Baziuk. Treba imati na umu da su “Vrhbosnu” čitali (nad)biskupi, svećenstvo i redovništvo, i to ne samo u BiH nego i šire, a taj je crkveni vjesnik imao velikog utjecaja i u državnim tijelima. U godini 1916. nadbiskup Stadler na stranicama svog vjesnika, vjerojatno na prijedlog mons. Baziuka, veliku pažnju posvećuje grkokatolicima Galicijanima (Ukrajincima). U “Vrhbosni” br. 7-8 od 1916. donosi se članak pod naslovom ” Važne reforme kod galicijanskih unijata” u kojem se navodi među ostalim i to kako je grkokatolički biskup u Stanislavovu 1916. g. donio odredbu da se u liturgiji nadalje riječ “pravoslavni” zamijeni “pravovjerni” kako bi se grkokatolički Ukrajinci razlikovali od pravoslavnih Rusa. U članku “Malo statistike iz Galicije” (br. 15-16) od 1916. donosi se statistika o stanju grkokatoličke crkve u Zapadnoj Ukrajini. Nadalje u “Vrhbosni” br. 21-22 objavljen je zatim veliki članak pod naslovom ” K progonstvu grkokatoličke crkve u Galiciji” u kojem se opisuje stradanje grkokatolika od strane pravoslavnih Rusa. Uslijed jačanja pozicije mons. Baziuka dolazi do zaokreta. U tom smislu treba čitati i podatak iz 1916. godine ( Vrhbosna br. 9) koji navodi: “Dionizij Njaradi upravitelj biskupije Križevačke, boravio je u Sarajevu zadnja četiri dana pr. mj. kao gost preuz. gosp. dra. Josipa Stadlera”. Zašto je vladika Njaradi boravio u Sarajevu njemu je bilo itekako jasno, a ostalima pa i samom nadbiskupu Stadleru i mons. Baziuku bit će jasnije osam godina kasnije. Svakako od tada (1916.) se počinje mijenjati smjer Grkokatoličke crkve u BiH. Stadlerova ideja o snažnoj samostalnoj Grkokatoličkoj ukrajinskoj egzarhiji ili čak biskupiji u BiH u okviru rimokatoličke metropolije dolaskom rusinskog vladike Njaradija počela se urušavati. Kako će vrijeme kasnije pokazati prevagnula je Njaradijeva unitaristička (jugoslavenska) ideja po kojoj bi svi grkokatolici na području Jugoslavije bili u sastavu jedne eparhije sa smanjenom nacionalnom sviješću. Nadbiskup Stadler po svemu sudeći nije imao dubinski uvid u nakane projugoslavenski orijentiranog vladike Njaradija. Već slijedeće godine (28. prosinca 1917.) ugledni grkokatolički svećenik mons. Baziuk napušta Sarajevo i seli u Banja Luku čime dolazi bliže svojim Ukrajincima, ali zapravo gubi poziciju u Sarajevu kao stolnom gradu BiH i središtu crkvene i političke vlasti. U “Vrhbosni” (br. 1/1917) nadbiskup Stadler o ovom vrijednom ukrajinskom svećeniku i bliskom suradniku zapisao je slijedeće: ” Presvj. gosp. Aleksij Baziuk ostavio je u Sarajevu i megju klerom i megju laicima najljepšu uspomenu svojim vrlinama i svojom revnošću, pa ga je Banja Luka bez dvojbe objeručke dočekala”. Ali kako dalje čitamo, umjesto svijetlih likova Katoličke crkve u Bosni – nadbiskupa Stadlera i mons. Bazjuka, sada se na povijesnoj pozornici u Bosni sve više pojavljuje tamna sjena križevačkog vladike gospodina Dionizija Njaradija. Iako se kao upravitelj Križevačke eparhije nije usudio ukidati Apostolsku administraturu, od 1920. kada je imenovan križevačkim episkopom Njaradi kreće u ostvarenje svog nauma bez ikakvih skrupula, rušeći pritom ono što je dugo stvarao nadbiskup Stadler uz pomoć mons. Baziuka i cijejenog ukrajinskog nadbiskupa Andeja Šeptickog. Već slijedeće 1921. godine sada kao križevački vladika Njaradi dolazi u Bosnu u pratnji trojice hrvatskih (nad)biskupa, jasno ne govoreći svojoj subraći biskupima koja je konačna nakana s grkokatolicima u BiH (Vrhbosna br. 9-12/ 1921). Hrvatski biskupi na čelu s nadbiskupom zagrebačkim dr. Antunom Bauerom, koji su putovali u Bosnu s križevačkim vladikom Njaradijem, nisu uočili pravu nakanu svog subrata kojemu nije bio cilj podržati Ukrajince-grkokatolike u BiH u već postignutom osamostaljenju u vidu Apostolske administrature i osigurati im za to još snažniju materijalnu osnovu već je pravi cilj bio pripojiti ih Križevačkoj eparhiji i odvojiti od mjesne Vrhbosanske nadbiskupije. Biskupima je bilo možda jasnije u kojem pravcu se vodi politika kada su u Travniku pozdravljeni riječima dobrodošlice “u našoj proširenoj i ujedinjenoj miloj domaji Jugoslaviji “. Konkretizacija jugoslavenske politike Njaradija u Bosni bila je vidljiva dvije godine kasnije. Svojim aktivnostima vladika Njaradi uspio je uvjeriti pojedince u rimskoj Istočnoj Kongregaciji kako je važno proširiti jurisdikciju križevačkog vladike. O svemu “Vrhbosna” izvješćuje: “Sveta Kongregacija, za Istočnu Crkvu svojim je dekretom od 19. kolovoza 1923. proširila jurisdikciju križevačkog episkopa na sve grkokatolike koji se nalaze na teritoriju Jugoslavije, izuzevši grkokatolike u Bosni i Hercegovini, koji imaju svog apostolskog administratora”. Ali Njaradi se nije mirio sa postignutim i nije želio ostaviti Bosnu i mons. Baziuka na miru. Pod svaku je cijenu želio eparhiju koja bi bila u granicama Jugoslavije, koja bi u konačnici i vizualno podsjećala na jugoslavenski državu. Razumije se da samostalnost bosanskih grkokatolika izravno narušava ideju o eparhiji s jugoslavneskim vanjskim granicama. Mora se priznati da je Njaradi u relativno kratkom vremenu uspio u svom naumu stvaranja jugoslavenske grkokatoličke eparhije. Već 1924. uspio je svirepo skršiti djelo nadbiskupa Stadlera kojim je uspostavljena samostalna grkokatolička Apostolska administratura u BiH. Radeći u tajnosti preko Kongregacije za Istočne Crkve sve je postignuto ukinuo i pripojio bosanske grkokatolike Križevačkoj eparhiji koja je sada dobila konačni izgled jugoslavenske eparhije. Iz beogradske Nuncijature stigao je u oridnarijat Vrhbosanske nadbiskupije dekret br. 3348 od 3. kolovoza 1924. o ukinuću samostalnog grkokatoličkog Apostolskog egzarhata u BiH. Crkvenoj vlasti u Sarajevu, a napose nadbiskupu dr. Ivanu Šariću nije ostalo ništa doli da u “Vrhbosni” (1924.) objavi dekret Svete Stolice o ukidanju grkokatoličke Apostolske administrature i proširenju jurisdikcije križevačkog vladike na Bosnu i Hercegovinu. Nakon izvjesnog vremena mons. Baziuk napustio je Bosnu, a jugoslavenska politika Dionizija Najrdija nastavila se i dalje u Križevačkoj eparhiji i iza njegove nagle smrti. Na žalost ideja zaslužnog i u narodu omiljenog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera o samostalnoj grkokatoličkoj crkvenoj upravi u Bosni do danas čeka svoje ostvarenje.
Opaska:
Službeni vjesnik Vrhbosanske nedbiskupije “Vrhbosna” koji je ovdje citiran na više mjesta nalazi se u arhivu Nadbiskupske knjižnice u Zagrebu te je dostupan za znanstveno istraživanje. Kopije citiranih godišta “Vrhbosne” nalaze se u Žumberačkom arhivu u Stojdragi.