Sveti Sava čašćen od katolika Hrvata
Što vjernici znaju o Svetom Savi? Tko je bio Sveti Sava i odakle njegov kult među katolicima u Italiji, Hrvatskoj i drugim državama Zapadne Europe? Općenito kada se u Hrvatskoj spomene Sveti Sava većina pomisli prvenstveno na Svetog Savu srpskog. Ali ovdje se ne govori o srpskom Svetom Savi tj. Rastku Nemanjiću (rođen 1174.), već se primarno govori o Svetom Savi Posvećenom koji je živio u 5./6. stoljeću u Jeruzalemu, dakle šesto godina prije Save srpskog. Sveti Sava Posvećeni svetac je jedne Svete i Saborne – Katoličke crkve jer je živio prije crkvenog raskola 1054. godine. Zbog toga je u katoličkim kalendarima upisan upravo taj Sveti Sava, a ne srpski Sava koji je živio nakon raskola i po toj logici ne može biti u katoličkim kalendarima. Upravo Savu Posvećenog se spominje i na proskomidiji kada se služi grkokatolička sveta Liturgija. Tako Sveti Sava Posvećeni pripada Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi, a Sava srpski samo Pravoslavnoj crkvi. Iako povijesne istine radi treba reći da je i Sveti Sava srpski zapravo po ocu bio katolik još točnije rimokatolik. Otac srpskog Save, Stefan Nemanja (kasnije Sveti Simeon Mirotočivi) kršten je u Ribnici (današnja Podgorica u Crnoj Gori) u latinskom obredu, ali se kasnije kao odrastao prevjerio u pravoslavnog. Oca su slijedili i ostali sinovi osim Vukana koji je ostao do smrti rimokatolik. Loza Nemanjića je dakle izvorno rimokatolička, pa su slijedom toga Srbi zapravo izvorno katolici latinskog obreda koji su kasnije (u 12./13. stoljeću) prihvatili pravoslavlje u kojem većina i danas živi. U srednjem vijeku među kršćanima jednog i drugog obreda napose među redovnicima bio je posebno štovan lik Svetog Save Posvećenog. On je rođen u Cezareji Kapadocijskoj (današnja Turska) godine 439., a umro je u Jeruzalemu 532. godine. Izvorno aramejsko ime Sabbas znači “stari čovjek”. On je živeći kao monah već za života stekao glas svetosti i to ne samo u Jeruzalemu gdje je živio već i na Zapadu. Glas o njemu prenio se do Italije i Engleske, stoga ne ćudi da su križari za vrijeme I. Križarske vojne 1096.-1099. prenijeli tijelo Svetog Save iz Jeruzalema u talijanski grad Veneciju. Tijelo Svetog Save položeno je u rimokatoličkoj crkvi sv. Antuna u Veneciji i tu će se štovati narednih 900 godina. Sveti Sava još je za života u Jeruzalemu svojoj subraći u manastiru nagovijestio da će nakon njegove smrti tijelo biti premješteno iz manastira ali da će se opet nakon dugih stoljeća tu vratiti. Potvrda svečevih riječi došla je devet stoljeća nakon njegove smrti. Kada Nebo želi komunicirati sa crkvenom hijerahijom najčešće se to događa kroz snove. Devetsto godina nije bilo nikakvih izvanrednih “poticaja”, a onda se 1965. godine Sveti Sava iz Vječnosti u snu javio papi Pavlu VI. te ga zamolio da dopusti da se njegovo tijelo iz Venecije prenese nazad u Jeruzalem. Međutim pravoslavna hijerarhija u Grčkoj koja upravlja i Jeruzalemskom patrijaršijom izrazila je sumnju u objavu koja prema njihovom mišljenju nije bila ničim potaknuta. Pravoslavni episkopi naprosto nisu vjerovali Papi da mu se Sveti Sava javio i da je papa odjedanput nakon tolikih stoljeća pristao vratiti tijelo omiljenog monaha nazad Pravoslavnoj crkvi tj. Jeruzalemskoj patrijaršiji. Grčki episkopi ipak su pristali doći u Veneciju kako bi razgovarali o prijenosu svečevih moćiju. Kako će kasnije svjedočiti grčki mitropolit Kirakos episkopi su stoljećima čuvali tajnu vezanu za Svetog Savu koju nitko nije znao. Naime o čemu se radilo. Kako su predstavnici Pravoslavne crkve sumnjali u iskrene namjere Pape da vrati tijelo Svetog Save oni su bili zapravo uvjereni da im Rim želi predati tijelo nekog drugog sveca u cilju ekumenskog zbilžavanja. Oni (pravoslavni episkopi) su pak imali tajni zapis iz 11. stoljeća koji je točno opisivao tijelo Svetog Save još prije nego li je preneseno iz Jeruzalema u Veneciju. U tom zapisu za kojeg nitko nije znao stajalo je kako Svetom Savi nedostaje jedno oko. Taj tajni detalj bio je presudan za utvrđivanje vjerodostojnosti. Kada su grčki episkopi stali nad tijelo Svetog Save i kada su vidjeli da nedostaje jedno oko onda su se uvjerili u čiste namjere pape Pavla VI. Kada je utvrđena vjerodostojnost tijela organiziran je prijenos moćiju. U delegaciji s pravoslavne strane zajedno sa episkopima bio je i neki monah Serafim iz manastira u kojem je živio Sveti Sava. Njemu je povjereno da prati moći iz Venecije u Jeruzalem. Za čudo episkopi su primjetili da se monah Serafim uopće ne odvaja od tijela Svetog Save. Kad je tijelo sveca stiglo u Atenu tu su se zadržali nekoliko dana. Mitropolit Kirakos jedne je večeri prolazio pokraj prostorije u kojoj je monah Serafim čuvao tijelo Svetog Save. Episkop se potpuno zapanjio kada je na vlastite oči vidio kako Serafim razgovara sa Savom. Neobičan događaj uslijedio je već slijedećeg dana kada je tijelo Svetog Save trebalo iz latinskog ruha presvući u bizantsko. Naime u Veneciji je Sveti Sava bio obučen u rimokatoličko crkveno odijelo. Okupljeni oko sveca, svi su bili u strahu što će se dogoditi sa rukama koje su bile prekrižene na prsima, i hoće li se uopće nakon tolikih stoljeća moći bez oštećenja izvršiti oblačenje. Dok su okupljeni episkopi stajali pripremni da presvuku sveca monah Serafim kleknuo je te ponizno molio. U jednom trenutku na očigled biskupa ruke su se pomaknule tako da se moglo pristupiti oblačenju. Kasnije su episkopi potvrdili da su “prisustvovali čudu”. Jeruzalemski patrijarh Benediktos svjedoćio je kako mu je Sveti Sava poslao poruku o svom dolasku. Naime svetac se predstavio jednom jeruzalemskom stražaru te mu kazao neka prenese poruku patrijarhu. Poruka je glasila: “Kaži patrijarhu da dolazim sutra”. Kada je stražar to ispripovijedio patrijarhu, patrijarh ga je upito: znaš li tko je to bio? Stražar koji ništa nije znao o dolasku moćiju Svetog Save rekao je da ne zna. Na to mu je patrijarh kazao: Bio je to Sveti Sava. Taj stražar od tada svaki put kada čuje ime Svetog Save zaplače. Iz Atene su moći prenesene u Jeruzalem gdje su položene u crkvu Uskrsnuća Gospodnjeg. Tu su ostale narednih nekoliko tjedana a zatim ih je dne 30. listopada 1965. jeruzelemski patrijarh Benediktos prenio u lavru Svetog Save gdje i sada počivaju. Monasi manastira redovito primaju pisma vjernika kojima su po zagovoru Svetog Save uslišane molitve. I mi kao vjernici, katolici Hrvati, uputimo svoje molitve Svetom Savi da za nas moli Gospoda.
