Sveti ruski pravoslavni vladika koji je u Parizu služio misu po latinskom obredu
Nakon susreta pape Franje i patrijarha Kirila sve se više govori o onome što povezuje katolike i pravoslavne od onoga što razdvaja. Primjer jedne osobe veoma je važan. Radi se naime o svetom vladici Jovanu Šangajskom. Tko je on bio i zašto predstavlja primjer kojeg Ruska pravoslavna crkva u posljednje vrijeme sve više ističe. Sveti Jovan Šangajski rođen je kao Mihajlo Maksimovič 1896. u Rusiji. Porijeklom je bio pravoslavni Srbin čiji su preci pred Osmanlijama u 18. stoljeću prebjegli iz Srbije u Rusiju. Obitelj Maksimovič bila je plemićkog staleža pa je mali Mihajlo u djetinjstvu imao dadilju Francuskinju koja ga je podučavala i brinula o njemu. Uslijed boljševičke revolucije obitelj Maksimovič seli iz Rusije u Srbiju. U Beogradu mladi Mihajlo 1925. godine završava Bogoslovski fakultet i prima monaški red, uzima redovničko ime Jovan. Nakon zaređenja crkvena vlast šalje ga u makedonski grad Bitolu gdje se posvećuje odgoju i radu s mladima. Ali sada sve više na vidjelo izlaze i iznimne duhovne kvalitete monaha Jovana. Samoinicijativno obilazi bolnice s ikonom sv. Nauma Ohridskog koji je poznat kao nebeski liječnik duševnih bolesnika. Među recima životopisa sv. Jovana Šangajskog posebno treba istaknuti jednu rečenicu: “patio je zbog patnje djece”. Onome koji je vjernik veoma je jasno što ovo znači. Zbog brige za bolesnike mladog monaha zavoljeli su pravoslavni, katolici i muslimani. I on nije pravio razliku među bolesnicima, posjećivao je sve bez razlike na vjeru i molio je za sve. Crkveni poglavari uvidjeli su duhovne kvalitete monaha Jovana te je 1934. imenovan episkopom Ruske pravoslavne crkve. Poslan je na službu u daleki Šangaj kako bi brinuo za tamošnje ruske vjernike. Godine 1951. imenovan je zapadnoeuropskim episkopom te dolazi na službu u Pariz u Francuskoj. Upravo će se tu dogoditi njegova gesta koja mijenja poimanje ruskih vladika u percepciji zapadnoeuropskih katolika. Vladika Jovan je naime kao pravoslavni episkop služio svetu misu po latinskom obredu čemu svjedoči i jedna fotografija. Nakon što se među pravoslavnim Rusima pročulo što je učinio vladika Jovan u Parizu pojavili su se “mudri” pojedinci ne baš svetog života koji su episkopu predbacivali kako takve geste nisu u skladu sa bizantskom pravoslavnom tradicijom. Vladika koji je već bio na glasu svetosti na to je odgovorio kako “nisi više pravoslavan ako odbacuješ bratski obred Crkve s kojom nas povezuje tisuću godina zajedničkog hoda”. Dakako vladiku Jovana zbog njegove poznate svetosti života branili su i mnogi ugledni ruski pravoslavni teolozi koji su protumačili kako ni monaške kamilavke, rijase i duge kose koje nose monasi nisu u tradiciji bizantskog obreda, to je zapravo baština osmanlijskih sudskih službenika, pa je ipak u crkvenim strukturama s vremenom prihvaćeno. Svi biznatski crkveni oci od Vasilija Velikog do Ivana Zlatoustog uopće nisu nosili ni kamilavke ni duge kose, jer to nije bio u njihovo doba uopće u praksi, a bili su uzor u očuvanju tradicije. Osim toga kao najbolji argument u podršci svetom vladici Jovanu ruski teolozi su isticali Julijanski kalendar koji ne samo da nije u tradiciji bizantskog pravoslavlja nego uopće nema kršćanski korijen, a ipak ga pravoslavna Crkva prihvaća. Osmislio ga je poganski car Julije. Kako vidimo rusko pravoslavlje u sebi zapravo i nije kruto i rigidno kako se to ponekad misli. Ukoliko jedan rusko-pravoslavni vladika srpskog roda služi svetu misu po latinskom obredu to ne znači da je on načinio bilo kakovu pogrešku. Prije će biti da mu je to Bog uračunao u dobra djela jer po zagovoru sv. Jovana Šangajskog događaju se i iscjeljenja. Da je učinio pogrešku Gospod ga zasigurno ne bi proslavio. Ruska pravoslavna crkva kanonizirala ga je 1993. godine.
