Sveta tri Jerarha – nebeski zaštitnici naše Križevačke eparhije
Sveta crkve 30. siječnja slavi blagdan Sveta tri Jeraha (Bazilija, Grgura i Ivana). Trojica crkvenih naučitelja nebeski su zaštitnici naše grkokatoličke Križevačke eparhije. Moleći se nebeskim zaštitnicima da i dalje svojim nebeski zagovorom prate našu eparhiju osvrćemo se iza sebe i promišljamo o vremenu kroz koje je prošla naša biskupija. Križevačka eparhija nastala je na temeljima drevne Marčanske eparhije koja je uspostavljena 1611. godine prvenstveno zahvaljujući tadašnjem zagrebačkom biskupu Petru Domitroviću, sinu žumberačkih roditelja koji su zbog vojne službe Petrovog oca iz Oštrca preselili u Ivanić. Biskup Domitrović je dakle bio po ocu Žumberčan bizantskog obreda ali je tijekom školovanja prihvatio rimski obred te postao prezbiter, a kasnije i biskup. No veliki biskup Domitrović, sin uskočkog Žumberka, nikada nije zaboravio svoju bizantsku pradjedovsku duhovnu baštinu. Prema izvornim spisima onog doba Domitrović je rado primao i materijalno pomagao monahe, pa čak i one sa Atosa, koji su ga posjećivali u Zagrebu. Sam je Bog postavio Domitrovića na mjesto zagrebačkog biskupa u vrijeme kada se u Hrvatskoj nalazio i uskočki episkop Simeon Vratanja. Ova su dvojica svetih ljudi, uz pomoć Martina Dubravića, župnika iz Ivanića, koji je također bio uskočkog roda, uspjeli osnovati novu Marčansku eparhiju za vojnike uskoke. Kasnije se Marčanska eparhija razvijla na svoj način, no imala je i svoje teške povijesne periode. S jedne strane pojavljivale su se inicijative da se eparhija svede na nižu crkvenu razinu tj. vikarijat što su dugo vremena zastupali zagrebački biskupi, a s druge strane samostalnost Marčanske eparhije željela se uništiti od strane pravoslavnih episkopa koji su Marčansku eparhiju, kao sjedinjenju biskupiju istočnog obreda, svakako željeli podjarmiti pravoslavlju. No unatoč svim nedaćama Marčanska eparhija se vođena Svetim Duhom oduprla udarima i s jedne i sa druge strane i nastavila se razvijati samostalno. Bog je i uništenje eparhijskog sjedišta u Marči okrenuo na dobro. Nakon što je spaljen manastir eparhija je zapravo doživjela svoj materijalni napredak. Iz marčanskih šuma gdje je nekada bilo sjedište grkokatoličkih biskupa, grkokatolička je biskupija u 18. stoljeću dobila zahvaljujući vladici Vasiliju Božićkoviću i jeromanahu Atanasiju Gvozdanoviću velebni dvor i katedralu u kraljevskom gradu Križevcima. Od 1777. godine Marčansku eparhiju zamjenjuje Križevačka koja to ime nosi i do danas. U povijesti eparhije bilo je divnih osoba koje su podizale ugled eparhije na najviše razine. U vrijeme velikih vladika bilo je puno eparhijsko sjemenište mladih bogoslova, u druga pak vremena kad su eparhijom upravljali manje sposobni biskupi sjemenište je svedeno na ostatke ostataka. Bilo je vremena kada su upravitelji Eparhije konzistorijalno upravljali biskupijom, a bilo je i vremena kada su na tronu naše eparhije bili biskupi koji nisu imali dar za zajedništvo. Jednom riječju može se zaključiti kako i bez obzira na sposobne ili manje sposobne biskupe naša Eparhije ide dalje. Mladi i aktivni svećenici zalog su budućnosti koja uvijek nosi radost u novosti. Molimo danas Sveta tri Jerarha da nam kod Boga izmole nova duhovna zvanja koja će oživjeti našu Križevačku eparhiju. Molimo slobodno i za razvoj redovništva koje je bilo stoljećima prisutno u Križevačkoj eparhiji. Usmjerimo ove godine koja je posvećena Svetom Duhu, svoj pogled prema mladima koji moraju u našoj eparhiji zauzimati posebno mjesto u pastoralu. Posvetimo jedni drugima više vremena i pažnje.