Svećenik Jovan Hranilović, najveći pjesnik Žumberka, rođen je u Kričkama (Dalmacija) od oca Nikole i majke Sidonije rođ. Stručić. U sedmoj godini seli u Sošice gdje mu je otac dobio službu župnika. Nakon očeve smrti seli u Križevce otkuda mu je bila rodom majka Sidonija. Daljnje školovanje nastavlja u žumberačkom grkokatoličkom sjemeništu na Gornjem Gradu u Zagrebu. Nakon prve godine teologije u Zagrebu odlazi na daljnje školovanje u grkokatoličko sjemenište sv. Barbare u Beču. Po završetku studija zaređen je za svećenika 1878. godine, i odmah postaje tajnikom biskupa Đure Smičiklasa. Svoju svećeničku službu nastavlja na župama u Kaštu i Radatovićima. Nakon toga biva imenovan bilježnikom Duhovnog stola u Križevcima, a zatim se opet vraća u Žumberak gdje je imenovan župnikom u Sošicama. Slijedeća služba Jovana Hranilovića vodi u Kucuru (Vojvodina) i zatim u Novi Sad gdje ostaje do svoje smrti 5. kolovoza 1924. Sahranjen je na groblju u Novom Sadu.
Za vrijeme svog četverogodišnjeg boravka u Radatovićima (1882. – 1886.) napisao je najljepše pjesme koje su sakupljene u nadaleko poznatim „Žumberačkim elegijama“.
Kud te oko tamo nosi
Po vrletnoj gorskoj kosi,
Gledeć kako po visinah
Popadala srebrenina?
Dal su gorski lijeri bijeli,
Il golubi, il anđeli,
Svagdje brdu na vrhuncu
Na Božjem se grijuć suncu?
Nu pristupi pak se divi,
To golubi nisu sivi,
Već crkvice bijele, male
Po vrhuncih popadale
Žumberačke elegije II
Na omvonu sred kapele
Kraj trpeze male, bijele
Božji mirno čeka sluga,
Brada grud mu krije duga;
Trevnik drži on u ruci
Sa slavjanskim svetim zvuci,
S kojih zlatom slovo zvoni,
I u srce ljudem roni
Žumberačke elegije II
Oj vi gorski svećenici neshvaćeni mučenici
Oj vi gorski svećenici,
Neshvaćeni mučenici,
Nitko ne zna vašu tugu
Nit vam jade ne poznaje, –
Vi možete drug tek drugu
Isplakati svoje vaje;
Sretnim vas ljudi misle,
A vas teške bijede stisle
Snijeg praminja, bura vije,
Nigdje puta, staze nije;
Na vrletnoj gorskoj kosi
Što l to jecnu, što l to sinu?
– To svećenik starac nosi
Umirućem popudbinu;
Po smetovih teško kroči
Da u bijedu nadu toči.
Sve je pusto, nigdje ništa,
Nigdje krova nit ognjišta,
Vjetar cvili, kiša lije, –
Podaleko iza gora
Grom se ori, munja sije;
Tko do župnog supa dvora
U to kasno noćno doba:
Valjda mrtvac iz svog groba?
Bijedan putnik, – služba zove
Njega ove u visove;
A župnik ga rado prima, –
Ta i kud bi mogo sade ?
S njime dijeli sve što ima,
Tek mu svoje krije jade;
O puka mu zbori bijedi,
Da ga brani, da ga štedi.
Oj vi gorski svećenici,
Svog naroda prosvjetnici!
Vaše duše, srca trake,
Dal ko siju, griju milo,
Praznovjerja goneć mrake,
Lomeć zloći krhko krilo,
Kroteć pučkoj strasti bijese
S njih da svijet se ne potrese.
Kad se digne teška ruka
Izmučenog, jadnog puka
Očajnički na gospodu,
Što mu sišu znoj sa čela,
Gaze pravdu i slobodu, –
Vaša rječca mudra, smjela
Rišuć Božjeg sina muke,
Sustavlja mu teške ruke.
Oj vi gorski svećenici,
Božje pravde namjesnici!
Utješnici cvilnoj suzi
Prezrenog, jadnog puka,
Jedini mu vjerni druzi
Posred sreće, posred muka,
Prezirom vam svijet to vraća,
Progon vam je svjetska plaća.
Kad vas s tuge srce svisne,
Kad vas ljuta boljet stisne,
Tko vas pita gdje vas boli?
Tko vam suzu da utomi?
Šuti, trpi; pjevaj, moli,
Makar da se srce lomi;
Tko još za vas da se brine,
Kukavica sred planine!
U pustoši, u samoći
Ostavljeni, bez pomoći,
Vašoj maloj u sobici –
Bog će zadnji dah vam čuti, –
Ko cvjetići samonici
Tako ćete uvenuti;
Skroman grob sred vašeg stada,
To vam konac i nagrada.
Oj vi gorski svećenici,
Božjoj slavi žrtvenici,
Vaše suze, vaše jade
Kano cvijeće anđel kupi
Da vam krasan vijenac dade
Kad vam smrtnom logu stupi;
Jer je vaše sve trpljenje
Bilo drugim na spasenje.
Žumberačke elegije IV