Svećenici mole za spas svake duše
Smrt čovjeka je glavna posljedica neposluha prema Bogu. Iza prvog ljudskog neposluha stoji đavao koji od samog početka nagovara čovjeka na zlo. Sveti Makarije Veliki zabilježio je u svojim duhovnim spisima kako je: “velika žalost Crkve i zbog jedne jedine duše koja propada za vječni život”. U samoj svojoj biti Crkva brine za spasenje duša svih vjernika i u tome ne posustaje kroz stoljeća. U tom smislu sveta Crkva preko svojih svećenika moli za svaku dušu i želi da se svatko spasi za Vječnost. No kao što nas uči Sveti Makarije postoji veliki problem sa “sljepoćom razuma”. Naime do svijesti ljudi kao da ne dopire istina o vječnom životu. Tu činjenicu o vječnom životu vješto svojim obmanama prikriva ono lukavo stvorenje koje je razgovaralo sa pramajkom Evom. Čovjek je zapravo naivan i nije dorastao lukavstvu demona koji je veoma inteligentno stvorenje i zna kako idejama zavesti čovjeka. Đavao djeluje u duhovnoj sferi, preko misli i ideja, razumije se da se taj duhovni stvor ne manifestira u materijalnom obliku jer bi mu to itekako štetilo kad bi čovjeku pokazao svoj pravi izgled. Na duhovnom području čovjeka, dakle u misaonom svijetu, đavao neumorno kreira određene neistinite tj. lažne misli koje uvijek imaju za cilj udaljiti čovjeka od Istine. Najvažniji mu je zadatak negirati Vječnost. Tu mu velike probleme stvaraju svećenici koji redovito na sahranama i na molitvama za pokojne ističu kako bez sumnje postoji vječnost jer iz te se vječnosti vratio Isus iz Nazareta živ nakon što je bio tri dana mrtav. To nitko ne može osporiti jer su ga vidjeli nakon smrti toliki svjedoci, s njim jeli i razgovarli. Svećenici dakle prenose jednu temeljnu istinu koju uvijek iznova treba obnavljati u svijesti ljudi. Sprovodi i spomeni na preminule uvijek su prilika da se ta istina o postojanju vječnog života preko svećenika približi svim vjernicima.