Anselm Grun: Molitva kao susret
Susret sa samim sobom
Da bih susreo Boga, najprije moram susresti samoga sebe. Moram najprije biti sa sobom. A to u normalnom slučaju nisam. Nemam kontakta sa sobom, misli me trgaju iz mene i odvode me drugamo. Prvi čin molitve je da najprije dođem u dodir sa samim sobom. To su nas uvijek iznova učili crkveni Oci i monasi. Kad ti sam uopće nisi kod sebe, kako onda hoćeš da Bog bude kod tebe. Ako nisam kod sebe, kod kuće, Bog se ne može susresti sa mnom kad bude želio doći k meni. Slušati sebe znači najprije slušati svoje pravo Ja, doći u dodir sa sobom, ali to također znači slušati svoje osjećaje i potrebe, slušati ono što se u meni pokreće.
Molitva nije pobožno bježanje od sebe, nego prije svega iskren i nepoštedan susret sa sobom. To ne znači neprestano se vrtjeti oko sebe i svojih problema ili analizirati svoju psihičku situaciju, nego prodrijeti do svoga pravog identiteta, pronaći svoje Ja, pravu jezgru vlastite osobe.
Pitanje je kako mogu prodrijeti do ove točke na kojoj mogu zaista reći: Ja. Jedan se put sastoji u tome da jednostavno uvijek iznova pitam: Tko sam ja? Tada će mi spontano doći odgovori i slike. A u svakom od tih odgovora zatim kažem. Ne to nisam ja, to je samo dio mene. Nisam istovjetan s ulogom koju igram kod poznanika, ni s maskom koju na sebe stavim kod stranaca. Tko sam ja usitinu? Mi ovo Ja ne možemo definirati ni utvrditi. Ali propitujući se sve dublje u sebi, naslutiti ćemo tajnu vlastitoga Ja. Ja znači: ja sam od Boga pozvan svojim imenom, nezamjenjivim imenom. Jas am riječ koju Bog govori samo u meni. Moja bit se ne sastoji u mome učinku, ni u mome znanju, ni u mome osjećanju, nego u riječi koju Bog govori samo u meni i koju je samo u meni i po meni moguće čuti u ovome svijetu. Moljenje kao susret sa samim sobom znači, s Bogom se susresti u svojoj najdubljoj tajni, s Bogom koji me oslovio u meni i koji se u meni izrazio.
Drugi put do vlastitog Ja mogao bi ići preko disanja. Pri izdisaju mogu sebi zamisliti kako puštam da s mene spadnu sve maske i sve uloge, sve što zaklanja moju bit. A pri udisaju mogu si pred očima zadržati sliku da u mene struju Božji Duh i daje da raste vlastita jezgra, neikvarena bit, kao pupoljak koji je još netaknut. Udišući dolazim tada u dodir sa svojom najunutarnjijom jezgrom, s pravim Ja, s onom slikom koju je Bog u meni načinio. Ni ovdje ne mogu zadržati Ja: samo u disanju slutim da osjećam tajnu, koja čini moju jedinstvenost. Želim li susresti Boga, moram se barem malo približiti vlastitom Ja, moram barem osjetiti tko sam zapravo.