Što se može zaključiti o vremenu od biskupa Gabriela Smičiklasa do biskupa Gabriela Bukatka
Sjaj Križevačke eparhije tijekom prošlosti imao je svoje faze od blještavila do tamne patine. Posebnu pažnju valja posvetiti vremenu kada je Križevačkom eparhijom upravljao biskup Gabriel – Gabre Smičiklas, to je vrijeme sjaja grkokatoličke biskupije. Ovaj rođeni Žumberčan iz Sopota iz dubine duše volio je svoju biskupiju. To se iz njegova rada naprosto vidi. Niz je velikih uspjeha u njegovom biskupskom mandatu. No jedna činjenica ipak zaslužuje posebni pažnju. Radi se naime o uspostavi Stolnog kaptola Križevačke eparhije. Na prijedlog Gabre Smičilasa tadašnji car Ferdinand V. rješenjem br. 27154 od 25. kolovoza 1840. godine ustanovio je Stolni kaptol crkve križevačke. Do danas su nam ostala sačuvana Pravila ili Statut Stolnog kaptola. Taj nam je dragocjeni dokument važan i za nadolazeću budućnost. Kaptol je ustanovljen kao tijelo koje pomaže biskupu u upravljanju eparhijom. Kada danas čitamo članke tog Ustava kao da iz njih izvire zajedništvo, međusobno povjerenje i želja za napretkom. Zaista u Križevačkoj eparhiji nema tako pozitivnog dokumenta kao što je Ustav stolnog kaptola crkve križevačke. Tu se očituje ono što je prirodno Crkvi, apostolsko zajedništvo u upravljanju i vrednovanje onih koji tome pridonose. Biskup Smičiklas odredio je da se kanonicima za njihovo dolično uzdržavanje dodijeli cijelo biskupijsko imanje u Preseki kod Vrbovca. No koliko je biskupu bilo važno da njegovi kanonici budu dolično zbrinuti i da mogu mirno raditi, vidi se i po tome što im je svake godine iz šuma na biskupijskom imanju u Tkalcu osiguravao drvo za ogrjev. Nema sumnje biskup Smičiklas bio je pravi duhovni otac i brižni brat svakom svom kanoniku i svećeniku. Razumije se da je u takvoj pozitivnoj i bratskoj atmosferi koju je stvorio i cijela eparhija Križevačka napredovala. Kanonici su sukladno svom Ustavu svakodnevno vršili svoje dužnosti u katedrali služeći sva propisana bogoslužja. Stolni kaptol u svemu je pomagao biskupu, ponajprije u samom upravljanju cijelom biskupijom. To je bila iskrena suradnja utemeljena na međusobnom poštovanju i ljubavi. Bilo je to vrijeme konzistorijalnog ili zajedničkog upravljanja biskupijom. Ono što je s dobrom nakanom i čistim srcem započeto imalo je i svoj blagoslov i uspjeh i kasnije. Zbor od četiri kanonika kroz narednih stotinu godina bio je uz biskupa stup eparhijske uprave. Ne bi bilo dosta nekoliko knjiga da se opiše što je sve dobroga u skladu biskupa i kanonika učinjeno. No dolaskom na tron križevačkih vladika dr. Gabriela Bukatka nastupiti će novo vrijeme. Vrijeme bez konzistorije i vrijeme kada se ne odlučuje zajednički. Biskup Bukatko nije nastavio tradiciju svojih predčasnika i napustio je eparhijsko sjedište. Zbor kanonika više nije obnavljao novim imenovanjima tako da je konačno 1963. godine biskupovim odlaskom u Zagreb, i kasnije Beograd, privremeno ugašen slavni Stolni kaptol crkve križevačke koji je toliko dobra tijekom svoje povijesti učinio. Ne samo da se ovdje treba isticati velika briga kanonika za biskupijska dobra u Preseki i Tkalcu, za vođenje humanitarne Udovičke zaklade, već treba reći da je dokidanjem zbora kanonika ukinuta tradicija konzistorijalnog upravljanja eparhijom koju je uveo biskup Smičiklas. Jedna od posljedica ukidanja kanoničkog zbora je i ukidanje zagrebačkog Dječačkog sjemeništa (za srednjoškolce) 1970. godine. Da je postojao kanonički zbor to oni nikada ne bi biskupu Bukatku dozvolili. Najgore od svega je ipak što je ukidanjem Stolnog kaptola prestala tradicija redovitih bogoslužja u katedralnoj crkvi. Ukinute su jutarnje i večernje i zadužbinske liturgije u sabornom hramu – to je bila velika pogreška biskupa Bukatka. Konačno, svaka materijalna šteta može se nadoknaditi, ali duhovna ne.