Što je vikar Pavković mislio pod sintagmom “savršeno crkveno mrtvilo”
Žumberački biskupski vikar Ivan Pavković bio je za života iznimno motiviran i kreativan, pun energije i životnog elana koje je prenosio i na druge. Njemu se je bilo teško nositi sa pasivnošću dijela klera u Križevačkoj eparhiji. U 60-tim godinama prošlog stoljeća u njegovim tekstovima učestalo se pojavljuje termin “savršeno crkveno mrtvilo”. Ponekad je potrebno zastati i promisliti o onome na što je starija generacija svećenika upozoravala. Taj termin “savršeno crkveno mrtvilo” značilo je zapravo svećeničko zatvaranje u vlastitu letargiju i bezvoljnost, koja je imala svoje različite uzroke. Nedostatk aktiviteta znači savršeno pastoralno mrtvilo koje ne daje nikakve plodove. Slika je to suhe smokve koja u svoje vrijeme ne daje očekivani plod. Na žalost u to opasno “savršeno crkveno mrtvilo” lako se upada, kako prije a tako i sada. Veoma je teška situacija kada je osobi sasvim svejedno ima li u župi vjeronauka, hodočašća, obnavljaju li se crkvene zgrade ili ne. Da li se vjernike potiče na molitvu i duhovni aktivitet općenito ili ne. Ako je duhovnoj osobi sasvim sve jedno onda je na vidiku veliki problem. Vikar Pavković, koji je u svemu uzor i na kojega se treba ugledati,jasno je uvidio da taj problem mrtvila postoji i nije se olako mirio sa tom veoma opasnom situacijom koja je ponekad rezultira u konačnici i sa faktičkim utrnjenjem određenih župa. On sam piše: “najlakše je ništa ne raditi i onda tvrditi da župu treba ugasiti”. Vikar se zapravo borio protiv jednog mentaliteta pastoralne depresije i demotiviranosti. On sam obavljao je uspješno i kvalitetno u istom vremenu dužnosti vikara, rektora i župnika. Dakle svojim je primjerom pokazao da je moguće je postići pastoralni uspjeh ako ne nedostaje svećeničke motivacije. Da, svećenička motivacija pokreće zajednicu, rjeđe zajednica pokreće svećenika. Svećenik zapravo treba biti prvotni motivator i pokretač unutar crkvene zajednice.