Stari svećenici Žumberačkog vikarijata naviještali su Uskrslog po uzoru na sv. Pavla
U ovo sveto velikoposno ili korizmeno vrijeme kada se približavamo blagdanu Uskrsnuća Gospodnjeg intenzivnije čitamo Sveto Pismo. Na taj način duhovno se pripremamo na radosni blagdan koji je pred nama. U Djelima apostolskim čitamo o propovijedanju i misijskom djelovanju sv. Pavla koji je ljudima svog vremena pokušavao navijestiti Isusa Nazarećanina kao istinskog Mesiju tj. Krista. Mesiju je Židovski narod očekivao, ali nikako nisu mogli prihvati da je taj očekivani Mesija baš Isus, sin Marije iz Nazareta. Valjda im je to bilo prejednostavno. Da bi toliko očekivani Mesija bio baš Isus koji je živio u kući Josipa tesara, kojem su k tome poznavali i svu rodbinu, to je bilo za mnoge preteško prihvatiti. Po njihovoj logici Mesija bi trebao doći u nekakvoj pompi, biti nedodirljiv, zaogrnut plaštem mističnosti i tajanstvenosti, onda bi oni vjerojatno prihvatili takvog veličanstvenog mesiju. Pavao je baš kao i naši stari žumberački svećenici pokušavao u svojoj sredini svjedočiti da je taj toliko jednostavni i obični Isus pravi Mesija i ono najvažnije; da je nakon smrti i dalje živ. Samo to i ništa više. Evo što je na Pavlove riječi, da je raspeti Isus živ, kazao ugledni Fest tadašnji upravitelj u Cezareji: “Mahnitaš Pavle, Veliko ti znanje mozgom zavrnulo” (Dj 26,24). Tu sada treba stati i postaviti pitanje: koliko li su puta naši stari svećenici na tvrdnju da je Isus živ doživjeli isto ono što i sv. Pavao? Ako nisu čuli ovako direktno u lice kao Pavao, onda su im iza leđa govorili: Čovjek umro pa da nakon tri dana opet živi? Doživjeli su Kristovi svećenici to mnogo i premnogo puta, a ponekad i od svojih najbližih, koji kao i onodobni Židovi i Rimljani naprosto nisu mogli pojmiti da bi mrtav Čovjek mogao biti nakon nekog vremena opet živ. Ali vratimo se Pavlu koji odgovara upravitelju Festu: ” Ne mahnitam vrli Feste, nego riječi istine i razbora kazujem… jer nije se to dogodilo u kakvom zakutku”. Svjedočanstvo sv. Pavla kojeg je uskrsli Isus osobno pozvao da navijesti narodima Istinu o događajima u Jeruzelemu, nije kako vidimo jednostavno prihvaćeno u Palestini gdje se sve i dogodilo. A ni u grčkoj Ateni sv. Pavao sa svojim govorom o Uskrsnuću nije ništa bolje prošao. Dok je govorio o raznim laganim temama sve je bilo dobro, a kad je došao do “uskrsnuća iz mrtvih” (Dj 17, 32), slušatelji se počeše smijati te rekoše “još ćemo o tome slušati” te odoše. Ako je i sam sv. Pavao koji je pred Damaskom čuo Isusove riječi, doživljavao zbog svog svjedočenja tolika poniženja onda nije nikakvo čudo da su i starije generacije svećenika slično doživljavale u svom naviještanju Uskrsloga. Ali kao što sv. Pavla poštujemo zbog njegove revnosti i ustrajnosti u naviještanju Uskrsloga tako treba cijeniti i sve one svećenike koji su kroz protekla vremena naviješćivali narodu jedinu Istinu – a ta je da je Isus iz Nazareta pravi Bog i pravi Čovjek koji je ubijen na križu, pokopan a nakon tri dana uskrsnuo. Svaki svećenik Žumberačkog vikarijata koji je u prošlosti svjedočio za ovu Istinu zaslužuje naše poštovanje i duboku zahvalnost. Zaista trebamo u najdubljem kutku svoga srca zahvaljivati svima onima koji su nam prenijeli vjeru u Uskrsnuće. U Godini milosrđa ni naše “Festove”, koji misle da je govor o Uskrsnuću mahnitanje, ne treba odbaciti, jer zaista nije lako shvatiti da je netko mrtav i sahranjen u grobu, a nakon tri dana da opet lijepo i mirno komunicira sa svojom okolinom i prijateljima koji su ga vidjeli kako umire.
Stari svećenici Žumberačkog vikarijata naviještali su Uskrslog po uzoru na sv. Pavla
