Srpskom narodnom vijeću sumnjiva smrt križevačkog biskupa Njaradija
Srpsko narodno vijeće (SNV) izdalo je knjigu o Uniji i unijaćenju a kao izdavač navodi se Milorad Pupovac. U djelu se na bezbroj mjesta na najgrublji način prozivaju žumberački svećenici o čemu će biti prilike iznesti mišljenje u nekim drugim prigodama. Ono što je ipak najvažnije u cijelom djelu odnosi se na pokušaj diskreditacije Žumberčana kao cjeline u smislu optužbe da su upravo žumberački svećenici krivi za smrt križevačkog biskupa Dionizija Njaradija 1940. godine. Pišući o smrti Njaradija u djelu se navodi slijedeće: “Inače biskup (vladika) Dionizije Njaradi umro je iznenada, pod ne baš jasnim okolnostima. Bio je u posetu Radatovićima i Sošicama, a zatim je otputovao u Mrzlo Polje gdje je bio pop Janko Rapljenović. Posle obilne večere, otišao je da legne, a ujutro se nije na vreme pojavio. Nađen je mrtav. Okolnosti su ostale sumnjive i ostale su takve do danas”. Zaista nije jasno zbog čega se Srpsko narodno vijeće (SNV) toliko brine oko smrti Dionizija Njaradija i razuman si čovjek postavlja pitanje: pa što SNV brine smrt jednog unijatskog vladike i što je tu uopće sumnjivo? Razumije se da je Srpskom narodnom vijeću poznat prijeratni sukob Njaradija i grkokatolika Hrvata (Žumberčana) koji su odbijali projugoslavensku politiku ovog rusinskog biskupa na tronu hrvatske grkokatoličke eparhije. Nije nikakva tajna da je Njaradi bio dugo godina prije svoje smrti u lošim odnosima sa većinom žumberačkog klera napose sa uglednim žumberačkim svećenikom Jankom Rapljenovićem, ali i sa zagrebačkim Žumberčanima koji su uvidjeli koje namjere ima sa hrvatskom Križevačkom eparhijom. Njaradi je sam bio kriv što su ga Žumberčani odbijali jer je činio mnoge nepravde prema žumberačkim svećenicima, a općenito nije bio potpuno svjestan da je on zapravo kao pripadnik nacionalne manjine dužan poštivati većinski hrvatski narod i sve ono što taj narod želi, a ne nametati svoje manjinske stavove. Dakle Njaradi je među Hrvatima sam o sebi stvorio loše mišljenje koje ga eto prati do dan danas. Srpsko narodno vijeće zabrinuto zaključuje kako su okolnosti smrti Njaradija bile “sumnjive”. E to je sada pitanje za raščlambu crkvenih povjesničara. Što je bilo sumnjivo? To što je obilato večerao, to što je popio čaj ili to što je otišao u krevet spavati? Ništa od toga. Sumnjivo je bilo to što je Njaradi preminuo baš za vrijeme posjeta svećeniku Janku Rapljenoviću, ponosnom hrvatskom sinu, s kojim je bio u višegodišnjem sukobu. To bi eto prema SNV-u trebalo biti sumnjivo. Lažna teza koja je odmah nakon iznenadne smrti Njaradija počela kružiti o tome kako je Njaradi navodno u Mrzlom Polju otrovan potpuno je razobličena doktorskim nalazom/obdukcijom koja je potvrdila da je Njaradi umro od zatajenja srca. Dakle nikakve sumnje nema niti je ikada bilo. Iako se sa njime nisu slagali, Njaradija sigurno Žumberčani nisu otrovali niti što slično, umro je prirodnom smrću. Žumberčanima ionako biskup ne znači previše, oni od uskočkih vremena tradicionalno više poštuju svoje svećenike koji su stalno sa njima i u dobru i u zlu, pa se onda nameće pitanje; što bi onda uopće imali razloga biskupa na bilo koji način ugrožavati ako uopće nije bio važan? S biskupom se ne živi jer on samo dođe i ode, a sa svećenicima se ostaje i živi, govorili su stari u Žumberku. Usmena predaja među Žumberčanima kaže da su Njaradija već u Sošicama upozoravali da ne ide u Mrzlo Polje, ali ne zbog toga jer bi mu tamo netko presudio već zbog toga jer je već u Sošicama bio blijed “ko krpa” i izgledao u licu veoma loše. Oni koji su biskupa vidjeli prije odlaska iz Sošica u Mrzlo Polje vidjeli su da ne izgleda dobro i da je u lošem zdravstvenom stanju. Međutim gospodin Njaradi nikoga nije htio slušati i bio je uvjeren da je smrt još veoma daleko od njega. A ona ga je čekala u Mrzlom Polju. Da je poslušao savjete možda bi još poživio, ovako je velike muke zadao SNV-u u Zagrebu koje sada ne može imati mira zbog njegove iznenadne smrti. SNV se dakako ne zamara time što je taj isti Njaradi godinama uskraćivao plaće žumberačkim svećenicima koji su bili u tako teškoj materijalnoj situaciji da su jedva imali za hranu svojim obiteljima, o čemu svjedoče sačuvani zapisnici, dok je gospodin Njaradi u isto vrijeme sa svojim poltronima u najvećem luksuzu obilazio Rim, Ameriku i Ušhorod. Svima koji se bave crkvenom i narodnom poviješću možda će biti jasnije zašto se SNV toliko brine oko Njaradijeve smrti ako se iznesu neke povijesne činjenice. Naime, upravo u vrijeme dok je službu križevačkog biskupa vršio Njaradi na teritoriju tadašnje grkokatoličke Križevačke eparhije vjernici grkokatolici prelaze u srpsko pravoslavlje, i to ne samo u Vojvodini i Bosni već i u Dalmaciji i Sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Razumije se da je takav biskup bio po volji beogradskog Kraljevskog dvora i SPC-a jer je primjerice u cijelom grkokatoličkom Dalmatinskom vikarijatu od 1918.-1924. godine držao ispražnjene tri župe čime je dao povod za uzurpaciju crkvenih zgrada od strane školskih vlasti. Da se borio za Dalmatinski vikarijat i tamošnje grkokatoličke vjernike sigurno se danas SNV ne bi toliko brinuo za njega. Treba li kazati da se upravo u vrijeme Njaradija u Sremskim Karlovcima na bogosloviji SPC-a školovalo 19 mladića Rusina koji su nakon svećeničkog zaređenja trebali prevesti sve vojvođanske rusinske grkokatolike na srpsko pravoslavlje. Treba li u vrijeme Njaradija istaknuti osnivanje Pravoslavnih ukrajinskih parohija za grkokatoličke Ukrajince u Bosni koje su bile pod jurisdikcijom SPC. Ili da podsjetimo što se na vjerskom planu, potpomognuto kraljevskom politikom, događalo u Radatoviću 1921. godine i koje su bile nakane srpskog pravoslavlja u tom djelu Hrvatske? Je li normalno da biskup dok mu se oduzimaju vjernici, preuzima upravu još jedne grkokatoličke eparhije i to čak u Slovačkoj? Pa to razumnom čovjeku sve govori o karakteru i brizi za vjernike Križevačke eparhije od strane g. Njaradija. Kad je biskup nemaran, konfliktan, i u dugotrajnom sukobu sa svećenstvom, kao što je bio slučaj s Njaradijem, onda se loše posljedice i nakon njegove smrti još dugo osjećaju. Konačno, nije namjera crkvenih povjesničara nikada nikoga prikazivati u drugačijem svijetlu nego što on zapravo jest. U tom smislu istina je temeljni imperativ koji nas mora voditi u sagledavanju povijesnih činjenica o svakoj osobi, pa tako i o Njaradiju.
Što se slučaja Njaradi tiče SNV ipak mora prihvatiti povijesne činjenice, causa finita est!