Slijedeće 2019. godine obilježava se 160 godina Crkvenog jedinstva u Makedoniji

Slijedeće 2019. godine obilježava se 160 godina Crkvenog jedinstva u Makedoniji

Studijski dan pod nazivom: „Katolička Crkva u Makedoniji kroz svoju povijest“ održan je u nacionalnoj ustanovi Muzej makedonske borbe u Skopju u subotu, 10. studenog 2018. u organizaciji Katoličke Crkve u Republici Makedoniji i u suradnji s Katoličkim bogoslovnim fakultetom Univerziteta u Sarajevu. U vrlo lijepoj modernoj dvorani okupili su se brojni sudionici ne samo iz Skopja nego i iz Strumice i drugih mjesta, a ugodno ozračje stvorile su lijepom glazbom Julija Nikolovska na violini i Lujza Polifrova na flauti.

Riječi dobrodošlice svima prisutnima uputio je biskup skopski i eparh strumičko-skopski mons. dr. Kiro Stojanov, a između ostalih prisutni su bili: nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, veliki kancelar KBF-a u Sarajevu s dekanom preč. dr. Darkom Tomaševićem i grupom profesora iz Sarajeva koji su održali svoja predavanja kao i biskup mostarsko-duvanjski i apotolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. dr. Ratko Perić i vojni biskup u BiH mons. dr. Tomo Vukšić koji su također održali prigodna predavanja. Nazočni su bili i brojni dijecezanski i svećenici istočnoga obreda te časne sestre iz cijele Makedonije, a pridružili su im se i pojedini članovi njihovih župnih zajednica. „Ovo je prvi ovakav dan koji želi stručno osvijetliti teme koje su naznačene i koje zasigurno trebaju biti produbljivane“, kazao je biskup Stojanov u svom pozdravu.

Kardinal Puljić u svom je pozdravu ukazao na opasnost da se u današnjem vremenu „prepadnemo sadašnjih izazova, a zapravo, kada pogledamo u prošlost, tih izazova nije nikada manjkalo“. Dodao je da je važno upoznati „iz čega smo nikli i na čemu danas rastemo, kako bi ostavili svijetli trag za buduće generacije“.

Direktor Komisije za odnose s vjerskim zajednicama i religioznim grupama u Republici Makedoniji mr. Darjan Sotirovski pozdravio je sve prisutne i kazao da je Katolička Crkva u Makedoniji primjer čimbenika stabilnosti u multireligijskom i multikulturnom življenju te da ima otvoren i iskren odnos prema predstavnicima vlasti u nastojanju da riješe s poteškoće s kojima se Crkva susreće.

Okupljenima se obratio i dekan Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta u Skopju dr. Đoko Đorđevski koji je podsjetio da su u Makedoniji vidljivi tragovi sv. Pavla apostola po kojem je, preko ovih krajeva, najprije stigla radosna vijest Evanđelja u Europi.

Pozdravnu riječ uputio je i dekan Tomašević ističući da povijest i činjenice trebaju hraniti nadu i vjeru u mjesnoj Crkvi u Makedoniji te podsjetio da je od osnutka KBF-a 1890. do danas iz mjesne Crkve u Makedoniji na KBF-u u Sarajevu studiralo 28 svećeničkih kandidata.

Nakon uvodnih riječi, biskup Stojanov pozdravio je i spomenuo bogat znanstveni rad moderatora Studijskog dana profesora emeritusa KBF-a u Sarajevu mons. dr. Matu Zovkića koji se kratko prisjetio svojih ranijih pohoda glavnom gradu Makedonije.

Znanstveni suradnik i docent na Odsjeku za antičku i srednjovjekovnu povijest Makedonije sa Instituta za nacionalnu povijest u Skopju prof. dr. sc. Dragan Zajkovski iznio je predavanje pod naslovom: „Kršćanstvo u rimskoj pokrajini Makedoniji od početka do propasti Zapadnog Rimskog carstva“. Na početku izlaganja podsjetio je da je širenje kršćanstva u rimskoj pokrajini Makedoniji usko povezano s misionarskom djelovanjem apostola Pavla te da je već u 4. stoljeću osnovana Makedonska biskupija u sklopu prefekture Ilirik. Prikazao je kronologiju dolaska kršćanstva na taj prostor napominjući da je prva osoba koja je prihvatila kršćanstvo na području pokrajine Makedonije bila žena po imenu Lidija s obitelji u Filipima. Istaknuo je da je u Filipima uspostavljena kršćanska općina – prva u Europi – koju je osobno utemeljio apostol Pavao. Dodao je da je, tijekom svog trećeg puta misionara, apostol Pavao dvaput posjetio Makedoniju između 56 i 58 godine. Rekao je da je postojanje jakih kršćanskih župa u Solunu, Filipima i Beroi činilo osnovu za brzo širenje kršćanstva u drugim dijelovima pokrajine Makedonije. Ukratko je prikazao progone kršćana u vrijeme cara Nerona i drugih rimskih careva u pokrajini Makedoniji te formiranje ranokršćanskih biskupija u Makedoniji u 4. stoljeću nakon Milanskog edikta i priznavanja kršćanstva kao ravnopravne religije. Osvrnuo se i na ozbiljne izazove za Crkvu u vrijeme kristoloških rasprava i sve većeg razilaženja između Rima i Carigrada.

Predavanje pod naslovom „Crkva Justinijana Prima i njezine tradicije u Ohridskoj arhiepiskopiji“ trebao je održati profesor emeritus u Skopju dr. sc. Jovan Belčovski, ali iz zdravstvenih razloga nije mogao sudjelovati pa će njegovo izlaganje biti naknadno otisnuto u zborniku s ovog Studijskog dana.

Profesor na KBF-u u Sarajevu dr. sc. vlč. Milenko Krešić održao je predavanje na temu:„Crkva u Makedoniji od dolaska Slavena do Osmanlija“. Obradio je prilike u Crkvi na području današnje Makedonije od vremena doseljenja Slavena i njihovog stupanja u kršćansku ekumenu do pada Makedonije pod osmansku vlast u kontekstu odnosa makedonske Crkve prema Rimu i Carigradu. Prema njegovim riječima, slavenska plemena, koja će kasnije u simbiozi s domicilnim stanovništvom stvoriti makedonski narod, naselila su područja današnje Makedonije krajem 6. i početkom 7. stoljeća. Uskoro je počela njihov kristijanizacija, ponajprije od domicilnog kršćanskog stanovništva te potom bizantskom vjerskom politikom. U vrijeme njihova dolaska i kristijanizacije ovaj prostor, jurisdikciji je pripadao rimskoj Crkvi. Sredinom 9. stoljeća prostori današnje Makedonije postali su dijelom Bugarskog Carstva. Crkvena politika bugarskih careva lavirala je između Rima i Carigrada. Prostori Bugarske formalno su pripadali Rimu a stvarno Carigradu. Crkva makedonskih Slavena izgleda nije slijedila put bugarske Crkve. U njoj u to vrijeme djeluje sv. Kliment čiji je jurisdikcijski prostor po svemu sudeći bio različit od bugarskog i pripadao je Rimskom patrijarhatu. Poslije sloma Prvog bugarskog carstva Makedonijom je zavladao Samuilo. U njegovo vrijeme je ustanovljena Ohridska arhiepiskopija koja je crkveno priznanje dobila iz Rima i bila je dijelom rimske jurisdikcije. Poslije Samuila, prostorima današnje Makedonije zavladali su bizantski carevi. Makedonska Crkva dolazi pod nadleštvo Bizanta. Profesor Krešić kazao je da je s Leonom, ohridskim arhiepiskopom koji je bio desna ruka patrijarha Celularija u vrijeme raskola 1054., Ohridska arhiepiskopija se definitivno odlučuje za Istok i prekida svaki kontakt s Rimom. Dodao je da je prekinuti kontakt ponovno je kratko uspostavljen za vrijeme bugarskog vladara Kalojana i njegovih nasljednika početkom 13. stoljeća. Spomenuo je da je poslije, kad je Makedonija došla pod vlast srpskih vladara, Crkva u Makedoniji gubi svaki kontakt s Rimom a katoličanstvo u njoj ostaje vjera stranaca, pridošlih trgovaca i rudara.

Predavanje odsutnog profesora emeritusa Katoličkog teološkog fakulteta u Augsburgu dr. vlč. Petra Vrankića pod naslovom „Civilizacijsko i evangelizacijsko poslanje svete braće Ćirila i Metoda među Slavenima“ pročitao je dekan Tomašević.

Profesor Vrankić u svom predavanju istaknuo je da su, zahvaljujući djelovanju Konstantina i Metoda, brojni Slaveni bili providnosno pozvani i postali su svjesni da ulaze kao narod i narodi, u vječni plan Božji i u opću ekonomiju Spasenja te da se rađaju za globalnu povijest ljudskog roda koji je stvoren, otkupljen i pozvan semel per semper. Proglašavajući ih sinovima Adama i Eve, sinovima i baštinicima obećanja danih Abrahamu, slavenski vjerovjesnici, katehete i učitelji, Ćiril i Metod, poučili su i naučili svoje učenike i vjernike da samo preko kršćanstva stupaju u posjed starih časnih i nasljednih dobara koja su im dosad bila nedostupna. Preko kršćanstva oni ponovo dolaze u posjed duhovnog nasljeđa, čiji su tragovi zamrli zbog okova grijeha i progonstva. To što su dobili učitelja i biskupa tek sredinom IX. st. Božje je djelo, Božja volja, briga i skrb. Božja ljubav prema Slavenima, premda na početku nepoznata, postala je sada trajna, očita i konkretna. Prvi historičari kršćanstva Euzebije Cezarejski, Augustin Hiponski i drugi vidjeli su u povijesti Rimskog carstva pripravu za širenje kršćanstva. Solunska i slavenska Braća i njihovi učenici slijede taj put pa u svome djelovanju oko obraćanju Slavena vide analognu i providnosnu odredbu Božju. Veza između jezika i kulture, između zajedničke povijesti i zajedničkog životnog iskustva tokom stoljeća stvara neizbježivo narodnosnu solidarnost sa povijesnom, kulturnom i duhovnom odredbenošću. Profesor Vrankić zaključuje da ne treba čuditi što je veliki sin slavenskih naroda, danas pokojni i već sveti papa Ivan Pavao II, odmah čim se pružila prva prilika, 31. prosinca 1980. proglasio svetu Braću, uz Sv. Benedikta suzaštitnicima Europe. Istaknuo je da su poslanje i vizija svete Braće vrlo aktualna i plodna za Crkvu današnje Europe, koja je pozvana disati kako na Istoku tako i na Zapadu, s oba plućna krila, svježim duhom augustinovsko-benediktinsko-ćirilometodskim.

Đakon s Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta u Skopju prof. dr. sc. Dejan Borisov održao je predavanje pod naslovom: „Utjecaj crkvenih praksi i tradicija na Samuilove politiku“. Istaknuo je da je tijekom razdoblja Samuilove vladavine odnos između mjesnih Crkava imao veliki utjecaj na međudržavne odnose. Dodao je da je u isto vrijeme svaka mjesna Crkva imala snažan utjecaj na društvo u zemlji u kojoj se nalazila. Napomenuo je da Samuilova vladavina nije bila imuna na ove procese. U svom predstavljanju spomenutih crkvenih utjecaja, stavio je naglasak na tradiciju sv. Metodija i djelovanje njegova učenika svetog Klementa odnosno uspostavu mjesne Crkve u Prespu/Ohridu kao i na moguću vezu između rimskog prijestola i Samuela.

Bivši veleposlanik R. Makedonije pri Svetoj Stolici, Skopje gospodin Bartolomej Kajtazi govorio je na temu: „Skopska nadbiskupija u kasnom srednjem vijeku do XX. stoljeća“. Ukratko je prikazao događaje u Skopskoj nadbiskupiji u 17., 18. i 19. stoljeću. Spomenuo je da je Skopska nadbiskupija osnovana 1656. godine kao rezultat nastojanja Svete Stolice da zaštiti katolike iz tih područja od daljnjih islamizacije i kao dokaz da Sveti Otac misli na njih. Dodao je da je to posebno važno jer je stanje katolika u Otomanskom carstvu, suočenom s vojnim porazom, bilo vrlo teško. Spomenuo je i da se mali broj vjernika, koji je prešao na islam, odlučio vratiti na katoličku vjeru te da su se u Italiji školovali svećenici Skopske nadbiskupije. Osvrnuo se i na ekumenske napore na području Makedonije u 16. i 17. Stoljeću, a progovorio je i o ozračju u vrijeme kolapsa dugogodišnje vladavine Otomanskog carstva u XIX. stoljeću kao i na progone katolika u tom vremenu. Rekao je i da će se u teškim uvjetima u drugoj polovici XIX. polako stabilizirati situacija i poboljšati uvjeti za razvoj vjerskog života.

Biskup Perić održao je izlaganje pod naslovom: „Nadbiskupi Skopske nadbiskupije od osnutka Kongregacije za širenje vjere 1622. do njezina ukinuća, odnosno 1914., uključivo s nadbiskupom Lazarom Mijedom 1921.“. Kazao je da su u razdoblju od 1656. do 1924., pod jurisdikcijom Kongregacije za širenje vjere (1627.-2006.), od 16 imenovanih skopskih nadbiskupa, po rodu Albanci, Hrvati ili Talijani, ne računajući apostolske vizitatore, vikare i administratore. Prikazao je ukratko životni put i djelovanje svakog nadbiskupa. Napomenuo je da je da se dvojica nisu ni pojavila u Nadbiskupiji nakon imenovanja i to Daniele Durante, zaređen 1691. godine koji nije mogao ući u Skoplje, pa mu je nakon 12 godina uvaženo odreknuće, te Nicolaus Bianchi, imenovan nadbiskupom 1830. koji je čekao na ređenje godinu i pol dana pa je dao ostavku i kasnije zaređen za biskupa Dračke nadbiskupije. Prema riječima biskupa Perića, trojica su imenovana nadbiskupima, ušla i djelovala nekoliko godina, a onda, doživjevši ljute nevolje ili nesporazume, ili sami prinuđeni neprilikama dali ostavke ili pozvani iz Rima da daju odreknuće i poživjeli puno više godina izvan službe nego u službi: Mikel Summa (u službi u Nadbiskupiji 8 godina: 1728.-1736., izvan Nadbiskupije 7 godina: 1736.-1743. a izvan nadbiskupske službe 34 godine. Preminuo 1777.); Toma Tomičić (imenovan 1753., dvije godine u Nadbiskupiji, uvažena mu ostavka 1755., i živio još 38 godina bez ikakve službe. Preminuo 1793.) i Petar Šali Glasnović (u službi: 1828.-1835., uvažena mu ostavka tek 1845., preminuo 1854. Devetnaest godina izvan konkretne službe, od 1835. do 1854.). Kazao je da su četvorica dali ostavke iz dobnih ili zdravstvenih razloga i još poživjela neko vrijeme kao emeritusi ili u drugim službama: Ndre Bogdani (imenovan 1656., uvažena ostavka 1677. živio još 6 god., do 1683.), Fulgencije Carev (imenovan 1879. bio do 1888., umro kao hvarski biskup, 1902.), Paško Trokši (imenovan 1893., podnio ostavku 1808. preminuo 1917.) i Lazar Mjeda (imenovan skopskim nadbiskupom 1909., premješten 1921. na nadbiskupsku stolicu u Skadar gdje je umro 1935.). Progovorio je i o sedmorici nadbiskupa koji su ostali na nadbiskupskoj stolici od imenovanja do preminuća, a to su:Petar Bogdani (1677.-1689.), Petar Karagić (1702.-1727.), Ivan Nikolović Kazazi (1743.-1752.), Matej Mazareki (1758.-1808.), Matej Krasnići (1816.-1827.), Dario Bucciarelli (1864.-1878.) i Andrea Logorezzi (1887.-1891.). Napomenuo je da je u razdoblju od 268 godina postojanja Nadbiskupije, stalno pod upravom Kongregacije za širenje vjere, nije bilo aktivna nadbiskupa u njoj čak 46 godina, jedna petina vremena. Dodao je da je vrijeme, već prema prilikama, bilo obilježeno nevoljama kuge, glada i rata; otomanskim progonima, pljačkama i porezima. Novi nadbiskupi pokušavali su popravljati stare, podizati nove crkve, ali s malo uspjeha, duhovno obnavljati župe, liturgijsku nabavljati odjeću i posuđe, brinuti se za odgoj i izobrazbu svećeničkoga pomladka, osobito u Rimu, Loretu i Fermu, i podržavati katoličku vjeru u narodu.

Dekan i župnik župe sv. Ilije iz Radova pokraj Strumice o. dr. Zoran Stojanov održao je predavanje na temu: „Katolici istočnog obreda u Makedoniji“. Podsjetio je da se sljedeće 2019. godine navršava 160 godina otkako su Makedonci u južnom dijelu zemlje od Soluna, Kukuša, Sera, Enidže-Vardara (Pazar), Đevđelije itd. u jedinstvu s rimskim biskupom. Govoreći o Katoličkoj crkvi istočnoga obreda u Makedoniji kazao je da je ona jedna od 23 takve Crkve sastavni dio sveopće Katoličke Crkve organizirana kao Ecclesia sui iurisodnosno Strumičko-skopska eparhija na čelu sa svojim episkopom. Ukratko se osvrnuo na povijest Crkve na tim prostorima s posebnim naglaskom na progon 1913. godine koji je nazvao genocidom. U zaključnom dijelu rekao je da makedonski katolici, osvrćući se na svoju teški povijest, s pravom gledaju u budućnost s optimizmom.

„Kanonski i pravni položaj Katoličke Crkve u Makedoniji od 1914. do 2018. godine“ naziv je predavanja koje održao biskup Vukšić s KBF-a u Sarajevu. Evo sažetka: njegova predavanja: Na početku 20. stoljeća Makedonija je bila u sastavnu Otomanskoga carstva i obuhvaćala mnogo veće područje nego današnja država. Katolička Crkva u toj Makedoniji bila je organizirana u rimokatoličku Skopsku nadbiskupiju sa sjedištem u Prizrenu, grkokatolički Apostolski vikarijat sa sjedištem u Solunu i rimokatolički Apostolski vikarijat sa sjedištem u Carigradu. Pravni položaj Crkve u Makedoniji kroz proteklih nešto više od sto godina regulirale su četiri vrste propisa. Prije svega, bili su primjenjivani opći crkveni propisi, sadržani najprije u „Zakoniku kanonskoga prava“ iz 1917. i kasnije u onom iz 1983. te „Zakoniku kanona istočnih Crkava“ iz 1995. godine. Druga vrsta su mješoviti crkveno-državni propisi konkordatske naravi, a proizlazili su iz ugovora, koje je Sveta Stolica sklapala s pojedinim državama. Treći su dokumenti u obliku dekreta, konstitucija, apostolskih pisama i reskripata, koje je Sveta povremeno izdavala. A četvrta vrsta su zakoni o vjerskim zajednicama, što su ih izdavale državne vlasti, koje su upravljale ovim područjem. Nakon balkanskih ratova Srbija je zauzela velik dio Makedonije, koji je prozvan Južna Srbija. A kad je Kraljevina Srbija 1914. godine sklopila konkordat sa Svetom Stolicom, Skopska nadbiskupija je proglašena biskupijom, sufraganskom u Beogradskoj crkvenoj pokrajini, i obuhvaćala je cijelo područje na koje se Srbija prethodno proširila. Poslije nastanka Jugoslavije Sveta Stolica je Skopskoj biskupiji pripojila i dijelove carigradskog Apostolskog vikarijata oko Bitole. Istovremeno, grkokatolike solunskog Apostolskog vikarijata, koji su se našli u Jugoslaviji, Sveta Stolica pripojila je Križevačkoj eparhiji. Kraljevina Jugoslavija je naslijedila četiri različita konkordata, koje je Sveta Stolica u prethodnom razdoblju sklopila s tri različite države (Austrougarska, Crna Gora, Srbija), od kojih ni jedna nije više postojala. Međutim, državna vlast je dugo odbijala riješiti pravni položaj Katoličke Crkve, uključujući katolike u Makedoniji. Takvo stanje trajalo je sve do 1935. godine. Tada je sklopljen konkordat sa Svetom Stolicom, ali taj konkordat, zbog otpora politike i Srpske Pravoslavne Crkve, ustvari nikada nije stupio na snagu. U vrijeme socijalističke Jugoslavije odnose Crkve i države ravnao je dugo samo vrlo restriktivan i neprijateljski savezni zakon o vjerskim zajednicama. Kasnije je i svaka republika, pa i Makedonija, imala svoj zakon za vjersko pitanje, jednako ideološki obojen i protivan Crkvi. Za Katoličku Crkvu određeno značenje imao je i Protokol, koji su 1966. godine potpisali Sveta Stolica i Jugoslavija. Malo nakon toga (1969.) Sveta Stolica je odredila, da područja u Crnoj Gori, koja su pripadala Skopskoj biskupiji, uđu u sastav Barske nadbiskupije, i da Skopska biskupija bude „ad instar et ad tempus“ sufragan Sarajevske metropolije. Samostalna Makedonija nije potpisala ugovor sa Svetom Stolicom, a odnose Crkve i države regulira zakon o vjerskim zajednicama. Teritorij Skopske biskupije, ustanovljenjem Prizrenske apostolske administrature (2000.), sveden je na područje države Makedonije, a Biskupija nastavlja biti sufragan Sarajeva. Izuzeta je iz nadležnosti Kongregacije za širenje vjere (2006.) te podložena Državnom tajništvu i članica je Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metodija. Grkokatolici su najprije dobili Apostolski egzarhat (2001.), a 2018. godine Strumičko-Skopsku eparhiju, koja nije član ni jedne biskupske konferencije i izravno je podložna Svetoj Stolici, a biskupija i eparhija imaju istu osobu za dijecezanskoga biskupa. Na kraju studije nalazi se cjelovit tekst 15 ključnih dokumenata, crkvenih i državnih, koji su ravnali životom Crkve u Makedoniji kroz proteklih stotinu godina. Iako su svi zajedno naslovljeni kao „dodatak“, oni su sastavni dio ovoga prikaza, jer studija često upućuje čitatelja, da će tek u njima naći sve detalje, koji ga budu zanimali.

Profesor s KBF-a u Sarajevu dr. sc. mons. Niko Ikić izlagao je na temu: „Važnost ekumenizma i dijaloga za Katoličku crkvu u Makedoniji na primjeru katolika istočnoga obreda“. Iznio je nekoliko primjera iz prošlosti Kukuške unije s ciljem ukazivanja na ekumenske probleme u sadašnjosti i ukazivanja na smjernice za budućnost. Naveo je da je, prema Stojanovu, glavni razlog unije u Kukušu bilo nezadovoljstvo duhovnim pastirima pa su pokretači unije u svojoj molbi izrazili spremnost bez kolebanja priznati papu Pija IX. i njegove nasljednike te da, između ostalog, traže zadržavanje istočnog bizantskog liturgijskog obreda i staroslavenskog liturgijskog jezika. Profesor Ikić podsjetio je i na nekadašnje predrasude i kukuške podvale te istaknuo da, usprkos svemu, kukuški procesi svjedoče priznanje crkvenosti i sakramnetalnosti. Progovorio je i o današnjem ekumenskom ozračju kao i o ekumenskim pogledima unaprijed iz sadašnje perspektive. Naveo je i neke primjere iz kojih je vidljiv strah od ekumenizma te istaknuo da je istina temelj ekumenizma jer ekumenizma nema na štetu istine i vjere. Osvrnuo se i na pitanje nacije u ekumenizmu odnosno ekumenizma u nacijama. Na kraju je kazao da se na primjeru Kukuške unije može zaključiti da je bilo četiri modela ekumenskog djelovanja te da je i dans tako, a to su: destruktivni, forsirani, rezignirani i realni model. Rekao je da je Kukuška unija primjer da je put ekumenizma jako težak i mukotrpan, ali da uvijek mora biti crkven, elastičan i otvoren, a iznad svega put istine, ljubavi i molitve jer je ekumenizma izmoljeni dar.

Završno predavanje održao je biskup Stojanov pod naslovom: „Stanje Katoličke crkve danas u Makedoniji“. Izrazio je nadu da će moći u skoro vrijeme moći izdati Šematizam Katoličke crkve u Makedoniji odnosno Biskupije skopske i Eparhije strumičko-skopske. Težište je stavio na ono što je učinjeno u zadnjih 20 godina. Podsjetio je da je područje današnje Makedonije mijenjalo granice jurisdikcije Katoličke crkve uopće i vjernike istočnog obreda posebno te da danas teritorij Skopske biskupije je sadašnji politički teritorij Republike Makedonije i dva mala područja sa teritorija Republike Srbije: Sandžak i Prešovsku doljinu gdje imaju samo nekoliko mješovitih obitelji. Kazao je da je teritorij Biskupije i Eparhije uređeno po principu crkvenog prava: dekanati, župe, filijale i kapele kao i da postoji u zapadnom obredu samo jedan dekanat sa župama: Skopje – Presveto Srce Isusovo, Bitola – Presveto Srce Isusovo, Ohrid – Sv. Kirila i Metodija i sv. Benedikta, Štip – Navještenje Marijino te filijale: u Skopju, Crkva sv. Josipa, Kumanovo – kapela Sv. Ivana Krstitelja i Veles – kapela Bezgrešnog začeća. Bitola, sa filijalom Prilepa – Rođenje Marijino i Štip, sa filijalom u Bistrencima – sv. Josipa Radnika. Napomenuo je da je o broju vjernika u tim župama i filijalama vrlo teško govoriti sa sigurnim podatcima, jer je migracija svakodnevna promena, ali da prema njihovim podatcima ima oko pet tisuća katolika zapadnog obreda za koje pastoralno brine pet svećenika: dvojica iz Vrhbosanske nadbiskupije, dvojica s novoosnovane Strumičko-skopske eparhije i jedan „Ad Missio Gentes“ iz Poljske, te da inkardiniranim svećenicima Skopske biskupije pripadaju još jedan koji je u mirovini i drugi koji je zbog zdravstvenih razloga oslobođen. Govoreći o pastolanom radu vjernika laika, spomenuo je misionarsku neokatekumensku obitelj koja je došla u Kumanovo kao i važno poslanje koje vrši Makedonski Caritas i Radio Marija Makedonija.

Potom je biskup Stojanov progovorio o stanju u novoosnovanoj Eparhiji Uznesenja Marijina u Strumici i Skopju te podsjetio da je Eparhija zajednica vjernika bizantskog obreda čiji su vjernici stupili u uniju s Katoličkom crkvom Kukuškom unijom iz 1859. godine. Dodao je da nakon toga vjernici bizantskog obreda prognani iz Grčke na teritorij današnje Makedonije te da je novoosnovana eparhija kao organizirana crkvena zajednica izuzeta iz jurisdikcije križevačkoga vladike godine 2001. i osnovan apostolski egzarhat, čiji prvi egzarh bio njegov predšasnik mons. dr. Joakim Herbut. Biskup Stojanov napomenuo je da su u vrijeme njegova preuzimanja egzarhata postojale ove župe: Strumica – Uznesenje Marijino, Radovo – sv. Prorok Ilija, Nova Maala – Uznesenje Marijino, Bogdanci – sv. Kiril i Metodije, Gevgelija – sv. Petar i Pavao i filijale tada: Petralinci – sv. Kirili Metodije, Čanaklije – sv. Georgije, Stojakovo – sv. Kliment i kapela „Sv.Petar i Pavao, na groblju u Strumici. Dodao je da je tada bilo inkardinirano samo osam svećenika istočnog obreda, a sada ima 17. svećenika, koji opslužuju oko 15.000 vjernika. Kazao je da su osnovane nove župe: u Strumici uz katedralu nastala je i nova župa sv. Ivana Krstitelja, Petralinci, novoosnovana župa u Saraju, Sekirnik, Radovo i Stojakovo. Spomenuo je i da su svi svećenici istočnoga obreda osim jednoga u braku te da, za razliku od „istočne tradicije“ drugih Crkava, u njihovim crkvama liturgija služi svakog dana, a na filijalama svake nedjelje i blagdane. Jedinstveni je slučaj spoja prezbiterija dviju tradicija gdje se za sve pastoralne programe i duhovne potrebe sastaju zajedno i tako se svećenici i uistinu osjećaju suodgovornima za jednu Crkvu s dvije tradicije. Istaknuo je da ne manjka duhovnih zvanja istočnoga obreda, ali da su redovnička zvanja, na žalost, u velikom opadanju. Podsjetio je da su na tom teritoriju u oba obreda bili Lazaristi i Isusovci, ali sada ih više nema. Kazao je da djeluje jedan domaći ženski red Euharistinki sa sjedištem u Sofiji. Rekao je da još imaju sestre sv. Majke Terezije i sestre sv. Vinka Paulskog – usmiljenke Slovenske provincije. Na kraju je istaknuo ekumenski rad i dobre odnose sa Crkvama i vjerskim zajednicama pa i Vladom Republike Makedonije.

Nakon izlaganja sudionici su imali prigodu za diskusiju. Studijski dan zaključili su dekan Tomašević i biskup Stojanov. Svi sudionici pozvani su na orguljski koncert i skopskoj katedrali i na nedjeljno svečano Euharistijsko slavlje. (kta)