U Velikom postu na osobiti način promišljamo o Isusovom četrdesetodnevnom boravku u pustinji.
Sveti evanđelist Marko govori, služeći se silnim riječima iz proročkog iskustvenog svijetla: i odmah ga Duh „nagna“ u pustinju. U samoći, daleko od svojih, daleko od „svega mnoštva naroda na Jordanu“, ondje gdje nema nikoga osim Oca i njega. Upravo je Marko taj koji nam divljinu te samoće pobliže prikazuje, kad kaže: „ Bijaše sa zvijerima“ ( 1, 12-13). Tamo je živio četrdeset dana i četrdeset noći. Četrdeset dana je upečatljiva brojka: znači dugo, u ritmu života zasnovano vrijeme.
Isus je postio, svojim najdubljim bićem nalazio se pred Bogom. Kako bismo trebali izraziti što se dogodilo? Jednom, na Maslinskoj gori imali smo uvida u najdublji smisao Kristove molitve. Vidjeli smo da on iz najčišće odanosti vlastite volje pristaje na volju Očevu. Možda je molitva u pustinji imala isti sadržaj, samo što se ovdje radilo o radosnoj širini početka.
Zatim počinje povijest kušnje. „ I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: „ Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom“. A on odgovori: „ Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“. Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: „ Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen. Isus mu kaza: „Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega“! Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: „ Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš“. Tada mu reče Isus:“ Odlazi sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svome se klanjaj i njemu jedinomu služi!“ Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu“ ( Mt 4, 2-11).
Pun Duha otišao je Isus u samoću: nošen nečuvenom sviješću o svom poslanju i snazi. Što znači silom nametnuto oskudijevanje, a što znači s unutarnjom spremnošću preuzeti post, morali bismo naučiti od majstora duhovnog života. Danas i liječnici i odgojitelji imaju sve više znanja o tome. Najprije se osjeća samo nedostatak; onda nestane potreba za hranom i ne vraća se prilično dugi niz dana, ovisno o snazi i čistoći dotične prirode onog koji posti. Kada tijelo ne prima nikakvu hranu, ono troši vlastite sastavnice; a kad to samosagorjevanje zahvati najvažnije organe, probudi se u čovjeku divlja, elementarna glad, kod koje se radi o životu: to je ta „glad“ koja se spominje kod Isusa.
Istovremeno se za vrijeme posta zbiva nešto unutarnje. Tijelo se opušta. Duh postaje slobodniji. Sve se oslobađa, postaje laganije. Teret i smetnja zbog težine lakše se podnose. Granice stvarnosti se pomiču; prostor mogućeg postaje širi… Duh postaje osjetljiviji. Savjest postaje prozirnija, finija i snažnija. Osjećaj za duhovno odlučivanje raste…Zaštitni mehanizmi prirodne živahnosti koji štite čovjeka od svega skrivenog i opasnog, od svega što mu prijeti prevelikom brzinom, svega što je ispod, iznad ili pored čovjekova života, počinju labavjeti. Unutrašnjost postaje otvorenom prema drugim silama…Raste svijest o duhovnoj moći, a s njome i sve veća opasnost glede pripadnosti nekome, glede granica vlastitog konačnog bića, glede sagledavanja njegova dostojanstva i sposobnosti, jednom riječi: opasnost od uzoholjenja, magije, prevrtljivosti u duhu…Ako se radi o religiozno vrlo nadarenom čovjeku, koji je sve to prošao, mogu nastupiti krize u kojima duh dospijeva do krajnjih odluka i velikih opasnosti.
U ovom slučaju kušnja pogađa onoga koji je u Isusu prepoznao velikog protivnika.
Kako li je ta kušnja samo izrečena! Uzmimo na primjer riječi “Ako si Sin Božji“ – ono nejasno, podjarujuće u njima! Ovdje ćemo se podsjetiti na biblijsku kušnju kojoj je podlegao prvi čovjek: „ Zar vam je Bog zaista rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?“ (Post 3, 1). „ Zar doista …ni s jednog drveta“ – iz ovog proizlazi paklenska nejasnoća koja truje sve slojeve povjerenja i poslušnosti. Polusvjetlo koje sve krivotvori; mnogo gore od otvorene laži. I ovdje, u pustinji, događa se isti; nešto po duhu koji se nalazi na granici ljudske izdržljivosti mnogo opasnije od otvorenog napada!… „ Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom“. Glad je prizvana; osjećaj čudotvorne moći i svijest o Božjem sinovstvu dovedeni su u sumnju i upravo time bivaju podjarujući. Požuda treba buknuti, a snaga stvaranja čuda, namijenjena jedino božanskoj zadaći, trebala bi silom vući na svoju stranu. Sve bi iz čistog vršenja volje očeve trebalo biti izmamljeno na stranputicu. Ali požuda se ne budi. Ne pojavljuje se u protuigri, pod silnim pritiskom. Iz najslobodnije napuštenosti dolazi Isusov odgovor: „ Ne živi čovjek samo o kruhu!“ čovjek stvarno živi o kruhu, i to je sasvim u redu. Ali ne živi samo o kruhu. Za život je mnogo potrebniji kruh „ riječi što izlazi iz Božjih usta“. Na tome mora čovjek prije svega ustrajavati. Na toj savršenoj unutarnjoj slobodi poskliznula se kušnja i nestala. – Potom odvede napasnik Isusa na vrh Hrama i on ugleda vrevu naroda duboko dolje , a đavao će opet: „ Ako si Sin Božji …“ I nastavlja zavodljivim, zavaravajuće podjarujućim mamcem: Baci se dolje!“ Duhovno –ubitačna opasnost zastrijeta je ovdje velom pobožnih riječi: „ Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi“. Trik je vrlo oštar; točno je pogođeno ono mjesto koje bi za čovjeka, nesigurna zbog grijeha, moralo biti smrtno zavodljivo: unutarnje lebdenje ćudi koja se osjeća oslobođena težine dugog posta; gubljenje osjećaja za moguće i nemoguće; fantaziranje o nečem neobičnom, čudesno uzbudljivom. I k tome primamljivost ponora – tko nije već nešto slično osjetio kada je stajao na nekoj visini i ugledao pod sobom ponornu dubinu? Zar ne bi trebalo pokušati? Pa da vidimo dokle nas noge nose? Da, zavodljivost samog pada, prekrivena naputkom o zaštićenosti! Obmana za svakoga u kojemu nema najdublje i najčišće budnosti. Ali ta je budnost na mjestu, i više od toga. Opet se kušnja poskliznula: „Pisano je također“ – kakve li čiste slobode, ne radi se o pukom odvraćanju, što bi moglo sadržavati još neku vezu, već o odgovoru koji dolazi iz samog središta: „ Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“
Napasnik se još jednom odvažuje na pokušaj: povede ga na vrlo visoku goru i pokaza mu sva kraljevstva svijeta. Onaj kome se zaista nešto takova nudi, uistinu je sposoban vladati! Kako li je nakon svega toga morao porasti osjećaj moći, kako le se tek moralo uzdići dostojanstvo uzvišene osobnosti, kakvog li proplamsaja volje za moć! Kakao li je ta dragocjenost svijeta morala djelovati na nježno, a tolikim silnim osjećajima prožeto najživlje srce koje je ikada kucalo, kada mu se u svoj svojoj raskoši nametala, slatko i moćno, svom snagom okruženja i posjeda, oblikovanja i stvaranja: veličina koja jesi, koju osjećaš u sebi – gdje ćeš sa svom tom slavom? Zar u životarenje malih ljudi? U nejasnost pobožnih? U misiju putujućeg propovjednika? Zar ne vidiš gospodstvo na tronu svijeta? Bit ćeš uistinu vladar! Čekaju te vladarska slava i moć! Nečuvena zavodljivost! Naravno, cijena toga bio bi otpad od Boga.
“ Sve ću ti dati ako mi se ničice pokloniš“. Sada dolazi ono posljednje ili – ili. Sada slijedi odgovor koji znači kraj: „ Odlazi, sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!“ I nestane đavla pred njim. Luka ovome dodaje: „ do druge prilike“ (4, 13).
RG