Sa Fanara ferman stiže
Mnoga događanja na crkvenom planu u našoj Domovini treba promatrati u širem kontekstu sveopće Crkve. Odluka Svete Stolice da se prolongira proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca najbolji je pokazatelj što se trenutno događa na najvišoj razini u Crkvi. Ako se potpuno pojednostavni inače veoma kompleksno pitanje odnosa Svete Stolice i mjesnih Pravoslavnih crkava onda dolazimo do slijedećeg zaključka: Katolička crkva kao kompaktana i u sebi jedinstvena vodi u ovome trenutku veoma konkretne razgovore o euharistijskom zajedništvu s Pravoslavnim crkvama koje u stvarnosti uopće nisu međusobno kompaktne i ne predstavljaju jednu čvrstu cjelinu. Dapače kako vidimo sve više se osjeća udaljenost Fanara (Carigradske patrijaršije) i Moskve (Ruska pravoslavna crkva). Ova činjenica uvjetuje Katoličku crkvu da svakoj Pravoslavnoj crkvi pristupa na drugačiji način. Najvažniji akteri na pravoslavnoj strani su svakako Fanar i Moskva iako ni ostali nisu nebitni. Carigradski patrijarh Bartolomej I. kao tradicionalni poglavar Istočne crkve veoma je sklon euharistijskom zajedništvu sa Katoličkom crkvom. Iz njegovog djelovanja jasno je da on smatra, kao i papa Franjo, da nema nikakve zapreke euharistijskom zajedništvu. To u praksi znači da i papa Franjo i carigradski patrijarh Bartolomej I. žele svetu liturgiju ili misu služiti zajedno! Pitanje je međutim da li su niže razine spremne i uopće sposobne slijediti snažan tempo Pape i Patrijarha. Ako bi došlo do euharistijskog zajedništva katolika i pravoslavnih, kojeg promiče Papa, onda bi to u praksi značilo da primjerice katolici i pravoslavni u Americi, Skandinaviji, Japanu ili bilo gdje u svijetu mogu zajedno slaviti euharistiju. Zasigurno u Americi to niti ne bi izazvalo neku veću oporbu u kleru i narodu, jer među tamošnjim katolicima i pravoslavnima nikada nije bilo povijesnih sukoba. Međutim za naše područje bila bi potrebna izvjesna psihološka priprema što u Rimu itekako dobro razumiju. Čini se da ta “psihološka priprema” već neko vrijeme traje. U slučaju postizanja euharistijskog zajedništva moglo bi se primjerice dogoditi da na nekoj svečanosti hrvatski katolički svećenici služe liturgiju zajedno sa srpskim pravoslavnim svećenstvom. A jednako tako bi pravoslavni sudjelovali u slavlju svete mise u latinskom obredu. Je li to u ovome trenutku uopće zamislivo na našem području? Euharistijsko zajedništvo Crkava puno je važnije od hijerarhijskog do kojeg vjerojatno iz objektivnih razloga neće tako brzo doći, niti itko ozbiljan to očekuje u ovom trenutku. Ali euharistijsko zajedništvo moglo bi se relativno brzo ostvariti i ono uopće nije nerealno. Kada Papa o tome govori onda se itekako ozbiljno treba zamisliti. Vrijeme je pokazalo da ono što najavljuje papa Franjo to i ostvaruje. On zasigurno nije neozbiljan i ne bi tek tako govorio o iznimno osjetljivoj temi kao što je euhristijsko zajedništvo da ne smatra to važnim, ostvarivim i praktično provedivim. U procesu približavanja Crkava i postizanja euharistijskog zajedništva, što je cilj Katoličke crkve, važnu ulogu ima i Ruska pravoslavna crkva. Moskva ima puno tvrđi stav prema Katoličkoj crkvi od Carigrada i opire se čak i euharistijskom zajedništvu, a da se o hijerarhijskom niti ne govori. U svom stavu Rusi imaju podršku i Srpske pravoslavne crkve koja iz poznatih povijesnih razloga nije sklona Carigradskoj patrijaršiji. Ipak prvenstvo u pravoslavlju pripada Carigradu (Fanaru) i ukoliko se carigradski patrijarh odluči na sklapanje euharistijskog zajedništva sa Rimskom crkvom teško tu i snažna Ruska pravoslavna crkva može išta promijeniti. Već sada u pripremi svepravoslavnog sabora Ruska pravoslavna crkva želi se nametnuti nad Carigradskom patrijaršijom. Koliko će u tome uspjeti uskoro će se vidjeti na predstojećem saboru. Povijest je pokazala da ipak iz Fanara ferman stiže, ne iz Moskve.
Sa Fanara ferman stiže
