Ruski patrijarh Kiril služio liturgiju na oltaru ispred ikonostasa
Dne 24. srpnja 2016. godine u povodu 50. rođendana uglednog mitropolita Ilariona ruski patrijarh Kiril služio je svetu liturgiju u moskovskom hramu Presvete Bogorodice. Vijest samo po sebi ne bi izazvala pažnju da patrijarh nije služio liturgiju na oltaru koji je bio postavljen u crkvi ispred ikonostasa. Zbog služenja liturgije ispred ikonostasa patrijarha Kirila i mitropolita Ilariona radikalni pravoslavni krugovi nazvali su “novotarcima” i “rimljanima”. Dakako da najviši službenici Ruske pravoslavne crkve nisu time promijenili tradiciju i uveli novi način bogoslužja, ali su svakako poslali poruku sa najviše razine kako je i u istočnom obredu ponekad dopušteno načiniti određene iznimke. U konačnici sam Isus je rekao: “Nije čovjek radi subote, već je subota radi čovjeka”, to bi značilo da obred mora služiti čovjeku a ne da čovjek robuje obredu. Na ovome mjestu treba upozoriti na tzv. “obredne radikale” kojima je važniji način služenja od duhovnosti. Takve osobe najčešće imaju vlastite duhovne probleme kao što su: osobno nezadovoljstvo, zavist, neostvarenost i neuredan moralni život, loš odnos sa bližnjima itd. Takvima obred zapravo služi za bijeg od vlastitog ja. Ima nažalost i takvih situacija gdje krajnje nemoralne osobe tumače obredna pravila. Ukoliko se tako nešto događa onda se primjerice savršeno obdržava obred ali bez stvarnog duhovnog zajedništva. Ukratko: ispunjena forma bez duhovnog sadržaja i bez ploda. Razumije se da “obredne savjete” osoba bez moralnog integriteta nitko razuman i ozbiljan neće i ne treba prihvatiti. Dapače takve koji ne razumiju ulogu obreda u Crkvi treba izvesti na pravi put, izvuči ih iz njihove kaljuže duhovnih zabluda. Tzv. obredni radikali ne razumiju da je na prvom mjestu moralna čistoća posvećenih osoba, osobni duhovni integritet i napose iskreno zajedništvo Bogu posvećenih osoba sa svojim bližnjima u svakodnevnom životu. Ukoliko toga nama onda je obdržavanje obreda potpuno besmisleno i u konačnici nevjerodostojno. Pa neće nam valjda obred spasiti dušu, nego ćemo se spasiti samo kroz vjeru u Isusa i uz naša dobra djela, bez obzira na obred. To se primjerice može ilustrirati primjerom kao kad bi netko pazio na veličinu žličice za pričest i o tome naveliko raspredao sa svećenicima, a u isto vrijeme ne bi komunicirao sa svojim bližnjima. Kakvog mu onda ima smisla obred kad gubi osnovnu kršćansku karakteristiku – a to je ljubav i zajedništvo. Treba dakle na prvome mjestu biti vjerodostojan kršćanin u svakodnevnom životu, a zatim dolazi obred kao nešto što sve to izvanjski ukrašava. To vjerojatno nisu shvatili ni oni koji kritiziraju patrijarha Kirila. Čini se da mnogima smeta ekumensko djelovanje patrijarha Kirila i mitropolita Ilariona koji su nakon tisuću godina podjela u svoje vrijeme približili Rusku crkvu Katoličkoj.
