Raspeće Isusovo kao posljedica zlog djelovanja Jude i Sinedriona
Na Veliku srijedu Juda Iškariotski, jedan od dvanaestorice apostola, svojevoljno je izdao Isusa židovskim svećeničkim glavarima. Već slijedeći dan, dakle na Veliki četvrtak navečer Juda sa skupinom naoružanih ljudi dolazi u jeruzalemski Getsemanski vrt i prokazuje Isusa nakon čega slijedi samo Isusovo hapšenje i utamničenje. Noć s četvrtka na petak Isus će provesti u tamnici. U petak je provedeno suđenje a zatim mučenje i sam čin razapinjanja. Isusu je konačno, dok je visio na križu, izdahnuo. Iako je sama fizička smrt nastupila već prije nego li što je rimski vojnik kopljem probo Isusovo srce, ipak pravi uzročnici smrti jesu djelovanje Jude Iškariotskog i židovskog svećeničkog vijeća tj. Sinedriona. I kod Jude i kod Sinedriona radi se naime o potpunom moralnom sljepilu duše ali i razuma. Ali i o zlouporabi slobodne volje. Oni su pojedinačno i kao skupina-vijeće odgovorni za Isusovu smrt i to povijest kao činjenicu definira na taj ispravan način. Moglo bi se kazati da je na dijelu određena (u slučaju Jude privremena) zatupljenost savjesti (u slučaju Sinedriona trajna). Juda je ubrzo postao svjestan svog čina da je on u sebi nemoralan, zato je neposredno nakon što je vidio posljedicu svog nedjela počinio samoubojstvo vješanjem. Osoba koja ne bi bila svjesna svojih postupaka zasigurno ne bi učinila takav čin. Dakle Judino samoubojstvo je posljedica zloupotrijebljene slobodne volje i spoznaje svog nedjela – skrivio je naime smrt potpuno nedužne osobe. Nije nam poznato što se događalo sa židovskim svećenicima koji su izravno sudjelovali u Isusovoj smrtnoj osudi. Je li u njima nakon što su vidjeli Isusovo ubojstvo na križu bilo ikakvog buđenja moralne savjesti, buđenja osjećaja odgovornosti za smrt nedužne osobe? Po svemu sudeći nikakvu krivnju za Isusovu smrt nisu osjećali, oni su štoviše bili potpuno uvjereni da ubijajući Isusa iz Nazareta čine dobro. Tu se, kod židovskih svećenika, zapravo može govoriti o trajnoj nesposobnosti razlikovanja dobra i zla. O gubitku racionalnog moralnog rasuđivanja. Primjerice i kasnije u povijesti znalo se događati da skupine i pojedinci ubijajući druge ljude žive u čvrstom uvjerenju da ne čine ništa loše. Iako objektivno svako ubojstvo u sebi predstavlja fizičko zlo, oni to nisu sagledavali na takav način. To je istinski problem iskrivljene savjesti pojedinca i zajednice koja za posljedicu uvijek ima smrt, kako u Isusovo vrijeme tako i danas.
