Prva nedjelja Velikog posta
Nakon nesuglasica i razmirica za ili protiv štovanja svetih likova (ikona) Sedmi ekumenski crkveni sabor (ili Drugi nicejski) u Niceji 797. godine proglasio je istinu vjere da ikone svjedoče istinu da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1m 26) i preko obraćenja i preobražaja čovjek se posvećuje i ponovno u njemu uskrisava izvorni lik Božji. To što ova nedjelja pada na prvu nedjelju Velikoga posta je povijesna slučajnost jer je u tu nedjelju to pravovjerje izrečeno i prihvaćeno od crkvenih otaca. Zato se ta nedjelja zove “Nedjeljom pravovjerja”. Nedjelja svetih ikona” i u mnogim crkvama se te nedjelje vrši ophod sa svetim ikonama ili pak donose svoje kućne ikone u crkvu.
Prema izvornoj bizantskoj tradiciji Prva nedjelja Velikoga posta spomen je svetih proroka (poput Mojsija, Arona i Samuela) što se dobro vidi na stihovima na “aleluja” prije evanđelja i čitanjima. Čitanje iz Poslanice Hebrejima (11, 24-26, 32-12, 2) namijenjeno je bilo katekumenima kao kateheza o svetim muževima Staroga zavjeta koji su živjeli u vjeri danog im obećanja ispunjenja i spasenja, čije ispunjenje oni nisu vidjeli. Evanđelje (Ivan 1, 43-51) završava Isusovim obećanjem: »Stoga što ti rekoh: ‘Vidjeh te pod smokvom’, vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!« I nadoda: »Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.« Kandidatima za krštenje (oglašeni, katekumeni) rane Crkve, kao i krštenima, govori se da će s vjerom vidjeti već unaprijed dolazak novoga svijeta, ispunjenje svih obećanja i proročanskih riječi, što će započeti Crkvom kao vidljivim znakom kraljevstva nebeskoga na zemlji, a koja je započeta Kristovim učovječenjem. Prije monaške reforme bizantskog obreda prva nedjelja Velikoga posta bila je posvećena Mojsiju i svetim prorocima, što se vidi i danas iz stihira Posnog trioda. Pozvani smo otkriti u sebi ikonu Boga i tijekom Velikoga posta kroz post, molitvu i milostinju probražavati se u tu izvornu sliku božanske naravi koju u sebi nosimo kao bitnu odrednicu svoga čovještva.
TROPAR, gl. 2.: Klanjamo se prečistome Liku Tvome, o Predobri, moleći za oproštenje grijeha naših, Kriste Bože! Jer Ti si dragovoljno izvolio tijelom uzići na križ, da izbaviš od ropstva đavolskog one koje si sazdao. Stoga zahvalno kličemo Tebi: Sve si ispunio radošću, Spasitelju naš, koji si došao spasiti svijet!
KONDAK, gl. 8.: Neopisiva Riječ Očeva opisa se, Bogorodice, utjelovivši se po tebi. I okaljanu sliku Božju u prvotni oblik vrati, spojivši je s božanskom ljepotom. Ispovijedajući spasenje, djelom i riječju, mi ga u slici izražavamo.
Preneseno s portala Križevačke eparhije