Propovijed nuncija u BiH mons. Pezzuta na Svjetski dan mira

Propovijed nuncija u BiH mons. Pezzuta na Svjetski dan mira

Propovijed nuncija u BiH mons. Pezzuta na Svjetski dan mira

Apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini mons. Luigi Pezzuto slavio je Euharistiju na svetkovinu Marije Bogorodice i 48. Svjetski dan mira, na Novu godinu, 1. siječnja 2015. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu. Tom prigodom uputio je i svoju propovijed koju prenosimo u cijelosti:

Gospodine Kardinale,
Draga subraćo u svećeništvu,
Dragi redovnici i redovnice,
Ljubljena braćo i sestre u vjeri,

I ove godine želimo predložiti koju točku za razmišljanje u povodu Svjetskoga dana mira, polazeći od poruke koju je sveti otac Franjo izrazio za ovu prigodu.

Htio bih naglasiti posebice da je već naslov Papinske poruke prilično „dramatičan“: ne više robovi, nego braća.

Ovaj Papin krik trese naše uspavane savjesti.

Sve nas, koji na ropstvo mislimo kao na povijesnu pojavu, to jest iz prošlosti, i već nadvladanu, Papa, s pogledom „ukorijenjenim u biblijsku viziju“ stvarnosti, podsjeća da nije tako.

Još i danas, ustvari, društvo je obilježeno „odvratnim fenomenom“ – kako ga naziva papa Franjo – „iskorištavanja čovjeka od čovjeka“.

Stoga je samo na riječima izbrisano ropstvo. Ustvari, ono je još uvijek prisutno u dubokom tkivu današnjega čovječanstva, pod različitim oblicima, često podmuklim, i različitim od onih tradicionalnih. Oni se tiču „milijuna osoba – djece, muškaraca i žena svih dobi – lišenih slobode i prisiljenih živjeti u uvjetima koji se daju usporediti onima ropstva“ (Papinska poruka za Svjetski dan mira – 2015.).

Dovoljno je misliti na podjarmljenost, također maloljetnika, na raznim radnim područjima; na ilegalnu trgovinu selilaca, prisiljenih na glad, „lišenih svojih dobara, fizički i seksualno zlorabljenih“, nekmoli na sve vrste trgovine osobama (Papinska poruka za Svjetski dan mira – 2015.).

Zaista je to odvratan spektakl pred kojim ne možemo ostati ravnodušni.

Papa ipak zna da je „opća ravnodušnost“, nažalost, stvarnost: zato je prokazuje. Nelagodno je gledati kako se sva nova ropstva suvremene epohe ostvaruju u šutnji i u „globalizaciji indiferentnosti“, da upotrijebimo jedan drugi izraz drag papi Franji, posebice sa strane onih ustanova koje su predodređene, po ustanovljenju, ne samo da brane nego i da promiču dostojanstvo čovjeka, slobodu osobe i njezinih osnovnih prava.

Ali Sveti Otac se ne ograničava samo na prokazivanje. On upućuje hitan apel i snažan poziv da se bude protagonisti i djelatnici društvene preobrazbe u smislu prijelaza, pashe, „iz odnosa ovisnost-ropstvo i pregovaranja o ljudstvu drugoga, u odnos življenoga bratstva među braćom i sestrama jer se je sinovi istog Oca“ (L’Osservatore Romano, 11 prosinca 2014.).

Praktično, ovo je poziv da se iziđe iz indiferentnosti i da ju se pobijedi, po „činima bratstva prema onima koji su držani u stanju porobljenosti“ (Papinska poruka za Svjetski dan mira – 2015.). Drugim riječima, potrebno je suprotstaviti, na konkretan i djelatan način, „globalizaciju bratstva“ „globalizaciji ropstva i indiferentnosti“.

Ovo je istinska i prava društvena revolucija u evanđeoskom smislu.

Sad nas pitaju: tko je ili, bolje, tko su naslovnici toga projekta društvene preobrazbe otvorene globalizaciji bratstva?

Svi kršćani i, na prvomu mjestu, mi katolici, pozvani smo djelovati za ostvarenje ove društvene preobrazbe.

No potrebno je – kao vjernici – započeti hod „obraćenja Kristu“; treba započeti „život učeništva u Kristu“. Obraćenje – kako znamo – „predstavlja novo rođenje“ (usp. 2 Kor 5,17; 1 Pt 1,3), sposobno da obnovi bratstvo (Papinska poruka za Svjetski dan mira – 2015.), kao što se dogodilo u životu roba Onezima, koji – obraćen Kristu po apostolu Pavlu – biva vraćen Filemonu ne više kao rob nego kao brat (usp. Poslanica sv. Pavla apostola Filemonu).

Obraćenje na djelatnom planu, međutim, nije drugo doli posljedica dublje promjene, koju treba živjeti i ostvariti u umu i u srcu. Potrebno je, ustvari, maknuti najintimnije korijene novih ropstava suvremenoga doba, koje su u svakom od nas, kao sinovima i kćerima kulture ovoga stoljeća. Svatko od nas u sebi nosi – možda nesvjesno – znakove i teret dubokih uzroka, korijena, koji dovode potom do iskorištavanja brata i sestre.

Nažalost, i mi se trebamo obračunati s pokojom nastranošću današnje antropologije, koja dopušta, barem na praktičnom planu, mogućnost da se ljudsku osobu tretira kao „objekt“ i kao „sredstvo“. Papinska poruka nam kazuje kako se dolazi do toga negativnog shvaćanja ljudske osobe: „Kad grijeh pokvari srce čovjekovo, kad ga udalji od Stvoritelja i njegovih sličnih, ovi posljednji nisu više shvaćeni kao bića jednakoga dostojanstva, kao braća i sestre u ljudskosti, nego bivaju viđeni kao objekti“ (Papinska poruka za Svjetski dan mira – 2015.).

Dȁ, draga braćo i sestre, velik grijeh se sastoji u zaboravu ili u poništenju, više ili manje namjerno, istine o ontologiji ljudske osobe, čije neporecivo dostojanstvo stoji u činjenici da je uspostavljena na sliku i priliku Božju, što je opća dimenzija ljudskoga bića, koje je po ovomu sastavni dio jedine velike ljudske obitelji.

Ova ontološka istina o ljudskoj osobi postaje također temelj bratstva i jedinstva među svim različitostima koje su prisutne u ljudskom rodu.

Ali kad se događa da je ljudska osoba – iako stvorena na sliku i priliku Božju – najviše prijemljiva da bude porobljena?

Krhkost ljudske osobe u osnovici ima svoj korijen u širokoj društveno-pravno-političko-ekonomskoj problematici, kojom su zaražene, u različitoj mjeri, pomalo sve nacije ovoga svijeta. Siromaštvo, nerazvijenost, isključenost, nezaposlenost, nejednakost na planu prava i dužnosti, oslabljuju i dovode u rizik ljudske osobe i grupe, pretvarajući ih u moguće žrtve novih ropstava (Papinska poruka za Svjetski dan mira – 2015.).

Ova situacija može biti zaustavljena samo po snažnom zauzimanju odgovornih u nacijama i ustanova svake zemlje, čije je bitno poslanje da slušaju i primaju glas narodâ, koji su njima povjerili vlastite sudbine i vlastita očekivanja blagostanja i mira.

Konačno, da bi se eliminiralo nova ropstva – prema Papinskoj poruci – potrebno je podići, kako na osobnoj tako na nacionalnoj razini, etičan gospodarski sustav.

Kada je neki gospodarski sustav etičan?

Neki gospodarski sustav je etičan kada je upravljan tako da mu je u središtu ljudska osoba i opće dobro. Kada dobro osobe i zajednice postane svrha svih financijskih djelovanja i manevara, gospodarski sustav je zdrav na etičkom planu.

Ako, međutim, središte bude premješteno s osobe i zajednice na „boga novac“, stvara se „prevrat vrednota“ i gospodarski sustav postaje pokvaren.

Izbor svakoga sustava uvijek ovisi od osoba i od zajednica, a također i od onoga tko predsjeda.

Vi razumijete, draga braćo i sestre, koliko je potrebno, za osobni, obiteljski i društveni mir, eliminirati sve već postojeće oblike ropstva, izbjegavati da se stvaraju nova i da se maknu njihovi uzroci.

Gospodin u tu svrhu traži naše zauzimanje kao kršćana i katolika, ali ga traži također od svih ljudi dobre volje.

Neka nas u ovom djelu prati, danas i uvijek, majčinska zaštita i zagovor Djevice Marije, Majke Božje, Majke Crkve i Majke naše.