Znameniti marčanski vladika Pavle Zorčić osigurao je u 17. stoljeću imanje u Pribiću za uzdržavanje Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu. Pribićki posjed kroz 250 godina davao je namirnice Sjemeništu u kojem su se školovali mnogobrojni žumberački dječaci. Hrana proizvedena u Pribiću odvozila se na zagrebački Gornji Grad . Dva i pol stoljeća sjemenišno dobro u Pribiću ispunjavalo je cilj zbog kojeg je i oformljeno. Koliko je samo žumberačkih dječaka odškolovano zahvaljujući plodovima pribićke ekonomije ne može se ni izbrojati. Nažalost dolaskom komunističkog sustava (1945.) cijeli posjed je konfisciran, a upravitelj pribićkog imanja vasilijanac o. Ivan Kuhar, koji je zadnji vodio imanje, ubijen je bez ikakvog razloga 1945. po odredbi mjesne OZNE u selu Gračac iznad Pribića. Ni danas mu grob nije obilježen. Nakon ubojstva o. Kuhara sjemenišno imanje u Pribiću podijeljeno je okolnim seljacima po odredbama i kriterijima tadašnjih vlasti. U javnosti je malo poznato da je Pribić jedini primjer u bivšoj državi gdje se crkvi nije ostavio niti zemljišni minimu, pa čak ni jedna soba za svećenika. Stariji svećenici svjedoče da su, u prvim godinama nakon rata, čak i ključevi jubilarne crkve Blagovijesti oduzeti grkokatoličkom župniku, te je trebao pitati „nadležne“ kada je želio služiti u hramu. Sustavnom višedesetljetnom uništavanju Grkokatoličke crkve u pribićkom kraju konačno je došao kraj početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Iako je početak devedesetih donio demokraciju, ipak nije dočekana pravda. I u devedesetima su grkokatolički svećenici morali voditi „posebne postupke“ sa lokalnim vlastima kako bi dvorac bio vraćen stvarnom vlasniku. Konačno je krajem devedesetih nakon 60 godina otuđenja dvorac dospio nazad u ruke vlasnika tj. Grkokatoličkog sjemeništa. Od 2000. godine do danas vraćena je tek polovica objekata u cijelom kompleksu. Dio korisnika u posljednje vrijeme iskazuje iskrenu volju za povratom.
Vrijeme za novi početak
Bez obzira ne sve nevolje i teškoće koje su u prošlosti zadesile sjemenišni posjed u Pribiću, vrijeme je za novi početak. Razborito pristupajući pitanju Pribića potrebno je uvidjeti činjenicu da revitalizacija objekata i njihovo dovođenje u funkciju prije svega zahtjeva osobu koja ima kvalitete i sposobnosti za vođenje ovakvog velikog posla. Motiviranu, a nikako ne pasivnu ličnost. Posao nikako nije lak jer je među ostalim potrebno provesti postupak povrata za one nekretnine za koje korisnici iskazuju volju da ih vrate vlasniku. Usporedno s postupkom denacionalizacije i povrata potrebno je započeti konačno i cjelovitu obnovu objekata koji iz dana u dan propadaju. Na žitnici i južnoj kuli, koje nisu vraćene crkvi, urušili su se krovovi, i prijete prolaznicima osobito djeci koja tim putom prolaze od kuće do škole. Svima je valjda jasno je da je potrebna hitna sanacija, ako zbog ničeg drugog onda zbog zaštite najmanjih. Osim hitnih zahvata koje ne treba odgađati, ipak je za dugoročno planiranje najvažnije imati jasnu viziju što se u Pribiću želi ostvariti. Za novu inicijativu i programe potrebni su i novi ljudi. Uistinu nije važno hoće li se tu odvijati duhovni turizam ili neka gospodarska djelatnost, važno je samo da prestane agonija pribićkog besmisla. Ovakvo bezidejno i pasivno stanje, koje nažalost traje već dugi niz godina, zaista ne vodi nikamo. Pored „zdravih očiju“ godinama gledati propadanje imanja u Pribiću, i ne činiti ništa ili činiti minimum, nije uvreda samo za zdrav razum već je to odraz elementarnog nepoštivanja prema časnim prethodnicima koji su se prema sjemenišnom imanju odnosili s poštovanjem i odgovornošću. Sjemenišno imanje pod upravom sposobnog i marljivog upravitelja mora zasjat u onom svjetlu kako nam ga je ostavio časni vladika Julije Drohobecki. Žalostan primjer Pribića potiče nas da se i u Žumberačkom vikarijatu, u vremenu koje je pred nama, jasno i za duži rok postavi vrijednosni kriteriji sposobnosti upravljanja. Povjeravati zadatke onome koji ih dokazano ne može riješiti uistinu nema nikakvog smisla. Za okončanje dugotrajnog bezidejnog stanja potrebno je postupiti po načelu supsidijarnosti, za što se zalaže i službeni nauk Katoličke crkve. U tom smislu krajnje je vrijeme da se vlast upravljanja sjemenišnim dobrom ipak prepustiti nadležnom grkokatoličkom pribićkom župniku ili naprosto trećoj osobi koja će, ako ništa drugo, barem zaustaviti daljnju agoniju i propadanje te dati viziju razvoja za cijeli kompleks.
Propadaju zgrade u Pribiću
