Zvjezdan Linić: Bog svakodnevna tajna i objava
Proglasiti vid slijepima
Evanđelja nam često predstavljaju Isusa u susretu s ljudima koji su bili lišeni očinjeg vida. Često su uporno vikali za Isusom kako bi ih primijetio, a ponekad se Isus, naišavši na njih, zaustavljao kako bi im poklonio svoju pažnju i ljubav. Oni koji su vikali za Isusom očito su željeli svratiti na sebe Isusovu pozornost. Bili su sigurni da je to dovoljno i da će Isus znati što treba činiti. Zanimiljivo je da ih Isus ipak pita što žele. Premda je nevolja očita, Isus želi da bude izrečena. U službi je vjere da u Isusu prepoznaju svoga spasitelja i da mu u potpunosti vjeruju.
Susreti sa slijepcima bili su za Isusa prigoda da progovore o svjetlu i o ispravnom gledanju. Postoje ljudi koji ne prepoznaju boje, a ipak ih se smatra osobito hendikepiranima. Postoje i oni koji imaju različita priviđenja i vide ono što drugi ne vide. Tu može biti riječ i o određenoj psihičkoj smetnji. Sve su to stanovite smetnje u tajni promatranja, u načinima gledanja. No kod ovakvih poremećaja ne smatram da bismo trebali ići očnom liječniku. Postoje ljudi koji su dalekovidni, i ljudi koji su kratkovidni. Tu je već riječ o poremećajima kod kojih nam liječnik može pomoći pomagalima zvanim naočale ili kontaktne leće. Isus bi sigurno i danas imao dosta posla s ovakvim bolesnicima.
Međutim, Isus posebno misli na našu duhovnu kratkovidnost. Čovjek često ne vidi pravu istinu, drugačije tumači određeni događaj, isprevrće smisao ili riječi koje netko izriče. Neki čak i svjesno zatvaraju oči pred istinom. Ne žele je vidjeti jer im smeta, boje se istine. To je sljepoća koja je daleko tragičnija, dublja i prijeti opasnim devijacijama koje izazivaju zbrke u međuljudskim odnosima. Čovjek je posebno slijep kad treba uvidjeti vlastite nedostatke, kad bi trebao samokritično promijeniti neke stavove. Može se dogoditi da misli kako svi drugi imaju krivo, a samo je on u pravu, ili kako je čitav svijet postavljen naglavce, samo on ispravno misli. To su opasne sljepoće jer nisu više individualna muka, nego teret za društvo, za okolinu.
Isus je došao kao svjetlo svijeta. Prenosio je svijetom poruku spasenja. Mnogi ga ipak nisu prihvatili. Posebno su mu se opirali farizeji koji su do tada mislili da su u posjedu istine i da su glavni autoritet u narodu. Zato su čak i svjesno zatvarali oči pred Isusovim čudesnim djelima, njegovim ozdravljenjima bolesnika, osobito slijepih. Kad bi priznali djelo, morali bi priznati i onoga koji ga je učinio. A oni za to nisu bili spremni. Zato su nijekali očito čudo Božje ljubavi. To je duhovna sljepoća. “Tvrde da vide, a slijepi su!”, reći će za njih Isus.
I mi imamo svojih ograničenosti, slabosti. I danas je čovjeku ponekad teško priznati da je pogriješio, pomiriti se s vlastitom ograničenošću. U životu se pojavljuju krize kad čovjek ne želi nad sobom imati nekoga koga mora slušati, autoritet koji je pametniji od njega. I u moralnom se smislu ponekad zavaravamo vlastitim prohtjevima i stvaramo nove teorije o ponašanju i životu u današnje vrijeme. Vlastite požude i određene ovisnosti ograničavaju nam vid ili sputavaju pogled. Isus je došao slijepima darovati vid. Tog Isusa trebamo i danas. Tog Isusa treba svatko od nas.